Baš jučer navečer tako svi molimo i pjevamo jer je divna družina mladih nastupala. Imali su gitare i prelijepo su pjevali. To obožavam. Al ono, na najjače. Tada jedino volim pjevati na obredu. Volim samo kada mladi pjevaju. Jer divni su. Kao slavuji. Tada se jako radujem. I sve je bilo divno. Ja na nebu, pjevam,molim, divno se osjećam. I sve oko mene je divno. I tada propovjednik kaže da se rukujemo. I svi se rukujemo i želimo jedni drugima mir u duši. Onako iskreno. Vidiš to u očima ljudi. Divno. Tada se okrene čovjek i pruža mi ruku želeći mi mir. Ja vrlo zahvalno zahvalim i poželim mir i njemu. I shvatim da je taj gospodin koji lijepo i pobožno moli i još lijepše pjeva, gospodin Massimo Savić. Ja pomislih, Bože, divno je, kako je taj gospodin sasvim jednostavan, a tako je poznat i popularan. Čak dođe i slaviti Boga u crkvu. Pa to je divno. Jer mnogima danas nije "moderno" doći na misu. I tako smo ja i gospodin zajedno išli i na pričest. Uistinu me se dojmio taj jednostavan čovjek. Jednostavno se odjenuo i stajao cijelo vrijeme na misi i tako radosno molio i pjevao. Pa to je divno. Nisam znala da je taj gospodin Massimo uistinu tako jednostavan čovjek. Ovo me se dojmilo. Jamačno jest, ljubljeni moji. Dobar vam dan. Ljubim vas odavde do vječnosti. :) :*
Nema komentara:
Objavi komentar