E,znaš što, volim ja kad me mami moja nazove,volim ja kad mi se braća moja najmilija jave, ali najviše ja volim kada me tateko moj mili nazove. Sad je on nazval svoje milo malo prvo dite. Joj, kako je tatino prvo dite sada sretno. Očice su mi velike od sreće,a srdašce isto. Kao kuća. Kao svemir. Tata ti si Supermen. Sjećaš se? Jednom si mi to rekao kada smo smo se vozili automobilom,a ja sam stalno vikala: "Tata,pazi, kaktus. Tata,pazi,drvo. Tata,pazi,ovo,ono,vamo tamo. Tata,pazi,hrpa sniga! Zaletit ćemo se u hrpu sniga! Tata ti voziš ludo. Kao Fred Kremenko! Ali tata je tjerao po svom da ja ne zakasnim na vlak. U jednom trenu sam mu rekla: " Tata, što ti misliš,da si ti Supermen,a?!"
Tata je tako samouvjereno,kao i uvijek,rekao: "A da ki će drugi bit?"
Gledam ga i ne vjerujem koliko je mrtav ladan i samouvjeren to rekao. I počela sam se smijati. Onako na najjače. I nazvala sam mami i rekla joj da tata misli da je Supermen. Pitala je zašto to misli. Onda sam joj ispričala,a mama se smijala također. To sam morala demonstrirati kada sam došla idući put u moj Cerovnik. Mama i braća su umirali od smijeha,ali njemu je to sasvim u redu da misli da je Supermen. On to zaista misli. Meni je to super jer to je moć sugestije. Tata,koji si ti car. Svi te volimo. :)
Nema komentara:
Objavi komentar