Čaj od đumbira, molim... ;)

Baš tako nešto neku večer idem da sa svojim dragim kozmičkim bićem  popijem neki čaj. Vani je predivno... vani je Aljaska...malčice prohladno (ovima ovdje kao da je Sibir), pahulje bijele sa neba dolijeću mi na nos, dlanove, a meni to lijepo...i tako imala sam osjećaj da sam na Aljaski i da je ovo život na sjeveru. Uđem u Akademiju, tamo par običnih gostiju, a sve ostalo burazi iz Savske 66 sjede i piju nešto toplo. Zavukli se ko vukovi i tako izgledaju. Zašutjeli su i samo promatrali iz prikrajka. A bio ih pun prikrajak. Što je čudno, pomislih? Samo sam ušla i pozdravila. Sjednem jer za koji trenutak stiže i moje kozmičko biće da u miru čavrljamo i čalabrknemo neki čaj. I gle, konobar se odmah stvori (ne moraš čekati sto godina da dođe)... i kažem ja: Čaj od đumbira, molim...
Od čega, upita on...? Pa od đumbira, kažem opet...joj, nemamo od đumbira, žao mi je... ima li od ginsenga? Joj, nemamo ni taj žao mi je...a sve vrijeme burazima iz Savske 66 je to bilo neobično što sam ja to pitala za neki čaj i gledali me ko Marsijanca. I sad mi je postalo neugodno...što baš ovdje mi reče da ćemo se naći i čalabrknut neki čaj kad toga ovdje nema i burazi me čudno gledaju zbog tog đumbira...dobro, ostat ću ipak jer moja kozmička prija dolazi za tren...i kažem konobaru koji je stvarno bio super i strpljiv sa mnom i mojom "neobičnom narudžbom" da mi kaže što ima od čajeva...i nabrajao mi je tamo svašta, a meni se to uopće nije svidjelo...ipak sam rekla da ću malo razmisliti pa ću ga za koji trenutak pozvati kad se odlučim koji čaj ću čalabrknut sa prijom...ljubazno je rekao da nema problema i pustio me da "razmišlijam"... i dok sam "razmišlijala" i gledala kroz staklo pahulje bijele koje dolijeću sa neba, stigla mi je i kozmička prija...joj, poskočila sam od radosti, pozdravimo se i pričam joj da ovi ovdje nemaju čaja od đumbira, ni išta takvo đumbirski đumbirasto...odvalila je u smijeh...i ja, naravno...oko nas muk...i shvatimo da se samo mi deremo tamo i smijemo, a ovima iz kuta i dalje nije jasno što se događa i gledaju i dalje ko vukovi...htjeli su čuti što pričamo pa su ušutjeli i naćulili ušesa...i eto konobara opet i uspijemo se dogovoriti koji čaj da mi donese, a koji priji...odlučila sam se za neki čaj koji me podsjeća na moj Green City...sa medastim medekom i limunom, naravno...i bio je relativno simpatičan čaj...i prija je uživala u svom čaju...i smijale smo se i ljutile i raspravljale i opet ljutile i žestile i bile glasne i bilo je baš ok...i opet smo se na kraju svemu smijali...i rekoh tada, pa jbt, ja imam tako dobar neki chill out u mobilnom...moram ti to prebacit, moraš to čut, smirit ćeš se odmah, vjeruj mi...dobro, ajd, pošalji...i gle, mobilni skoro što ne ugasi jer baterija ode...pucnem prstima konobaru i evo ga odmah...zamolim ga ima li neki sličan punjač za mobitel...ima, naravno...i ljubazno ga odnese za šank kod sebe...i dok smo mi opet čavrljali, mobilni mi je bio osposobljen i ja joj prebacim taj chill out, odnosno, nirvanu koju ja volim slušati i odmah sam u nirvani, blaženo se osjećam, tako i hodam i ono super, čovječe...i bila je to jedna sniježna večer,pahulje, Aljaska, kape i šalovi...i burazi iz Savske 66 i ljubazni konobar...svi su se oni nekako stvorili u toj priči na Aljaski...ne znam kako, ali jesu...tu noć Savska je bila Aljaska, a Zagreb je bio život na sjeveru...i ljubazno nam je netko na odlasku rekao da dođemo opet, ja rekoh samo: laku noć, laku noć...a imaju simpatično ime- Akademija...imaju i lijepa mjesta za sjedenje kraj prozora gdje možeš čalabrknut čaj, gledati vani pahulje bijele kako s neba padaju i biti na Aljaski istovremeno. Ali nemaju đumbira...i neću  doći dok ga ne budu imali...nisam to rekla, samo sam pomislila...i eto, bitan je bio taj đumbir kojeg nije bilo...ali ipak je bilo neke nebeske čarolije...bile su pahulje koje su mi padale na nos jer neolim kišobrane. I tako jučer, poslije poslića, ja morala sam žurno na čaj sa svojim suradnicima da pokažem do kud sam napisala "Gospođu Mephisto". I ovdje nisu imali čaj od đumbira...razljutila sam se opako na to, ali su me zadržali jer su me uspjeli nasmijati jednom internom pošalicom. Sjela sam jer tko bi otišao od takve ekipe kao što je moja za mene? Rekla sam, imam novosti...pokažem nova poglavlja "Gospođe Mephisto"...čitali su...promatrala sam im lice.. ekipa je bila jednoglasno oduševljena. Nisam baš toliko očekivala, ali dobro. Bitno da im se sviđa. Dok su čitali, ja sam tražila po torbi sliku za omot knjige koja će izići jednog dana u budućnosti...rekla sam ovako: Gospođa voli perje...da, Gospođa voli perje...haljine od perja, perje na rukavima, na glavi...načula sam taj jedan razgovor o maskenbalu...Gospođa ide na maskenbal i nosit će perje svezano oko glave...odmah sam dobila viziju za omot knjige...prekopala sam sve i našla uvjerljivo najbolju sliku za omot...nemam ja novaca za ilustratora, ovo će biti super i pokazala sam im fotografiju...prasnuli su u smijeh...meni je to bilo super...meni je ta fotografija bila zakon zakona...ipak su se složili da je ideja super...i sve je bilo super...bila sam glavna, bila sam oduševljena naslovom isto kao i omotom...i vani su također padale pahulje bijele, tramvaji su se lijeno vukli, svaki u svom filmu i smjeru, a meni je tako lijepo što me nitko nema pravo iduća dva tjedna zvati na mobilni jer sam  otišla u "Dubai"...ne želim da se itko usudi taknut ijednu znamenku mog broja telefona, osim ako ja nekog ne nazovem...ali neću...odmaram i uživam u zimskim radostima u "Dubaiju"  i pišem "Gospođu Mephisto".  Ispričajte me, vrijeme je za čaj od đumbira...a ako se negdje onako iznenada pojavim, onako kako se ja uvijek pojavim, ne želim znati da nemate čaj od đumbira...dakle, nabavite ga, ljubljeni moji...doviđenja, doviđenja...  :*