A što se tiče ove njuške... ova njuška mi najviše nedostaje na svijetu... kada sam došla ovdje postala mi je i ostala najbolja kozmička prija... dolazila mi je na kavu i Lolo keksiće, čitale smo moje lijepe knjige i slikovnicu koju dobila sam na dar, išle u školicu, šetnje, pravile se vrlo i najvrlije važne, otimala mi je slaoled i čokoladu, znala me od radosti i srušiti sa mog ljubljenog biciklića, mrštila se i uvrijedila se kada bih negdje otišla bez nje, voljela se voziti u trajmvaju, voljela je kada bih ja došla kod nje na kavu pa smo sjedile ispred njene kućice i pričale o budućnosti i putovanju u New York City, o tome kako ćemo kockati u kockarnici u Las Vegasu, pakirale kofer za moj put u Cerovnik, išle u kupovinu za Zoyu pa bi mi ona pola toga pojela i tako... jednom me upoznala sa časnim sestrama iz Utaha i Texasa i još mnogo dobrih stvari... kada bih imala nedoumice, sišla sam dolje u dvorište do nje, pokucala na njezinu kućicu i pitala ju za savjet: "Čuj, Stara, trebam razgovor. Što ti misliš o... "... i tako, nedostaje mi jako moja Taći... nisam smogla hrabrosti da o njoj napišem priču jer me svaka njena sličica rastuži... žao mi je što nije sada sa svima nama ovdje. A meni je osobito tužno. Gdje god se okrenem, oko mene je Taći... Biskvitić moj najmiliji... više neolim šetnje bez Taći... ni slaoled, ni roštilj... puno puno puta mi je dala dobre odgovore i bila je moja inspiracija za mnogo toga... ni kišica više veselo ne poskakuje otkako je Taći umrla... voljela sam kako se raduje šetnjama i grebe po asfaltu kad žuri u šetnju... neolim više ni parkić, ni ljuljačku jer me podsjeti na dane kada je sjedila i čekala dok sam ja na ljuljački... voljela sam te iskrene očice koje su izgledale ko da ih joj je netko zalijepio na glavu kao npr. dva oblutka... oči od oblutaka... voljela sam kako smiješno joj stoji glava... kao da joj je netko prišio glavu na ramena i rekao, eto, to ti je glava i ti si Labradorica... najbolja Labradorica na svijetu... i bila je i ostala najbolja Labradorica na svijetu, a sada isto tako i u nebeskom raju za pseće dušice... jednom ćemo ipak samo ja i ona otići u New York City... tamo ću kupiti zeleni stetoskop... bit će mi to najlijepše putovanje u životu... zaista hoće...