11 veljače 2016

Čarobna violina

Usnila sam jednu lijepu malu violinu kako stoji uspravno na stolici. Pokušala sam naći sličnu sliku da ju dočaram, ali sam našla samo ovu. Otprilike je na takvoj stolici bila. Ja upitala sam majku čija je to violina. Ona je viknula, ostavi to, nije tvoje. Pa čija je to violina onda? Moja je bijela, ali tko još ima ovdje violinu? To je violina od Premudrog, rekla je. I ostavi to smjesta! Baš nisam htjela ostaviti to ni smjesta ni uopće, već sam pošla prema njoj. I baš kad sam ju htjela dotaknuti i uzeti, ona je poskočila i pretvorila se u malu slatku bisernicu koja je svirala sama. Ali svirala je neku tužnu pjesmicu. Htjedoh je zgrabiti, ali pretvorila se u violinu. Ta violina je također sama od sebe svirala. Tako je bila lijepa. Neobično lijepa violinica. Ali svirala je tako tužne note. Ja sam htjela da svira radosne note. Majka je ponavljala da ju već ostavim na miru i da će netko vidjeti da diram violinu, a može joj se i što dogoditi pa ću biti kriva. Tada je došao i Premudri i rekoh mu odmah da me nauči kako se svira ta čarobna violina jer obična sigurno nije. On je samo žalosno stajao i plakao, a oči su mu bile velike i žalosne. Zašto ti šutiš i plačeš, upitala sam. Nije mi ništa rekao, samo je i dalje plakao. Violina je cijelo vrijeme tužno svirala. Bez gudala. Majka je rekla da kada je Premudri žalostan i kada plače, tada plače i njegova violina. Ali ja želim da ona radosno svira, rekla sam. Tada sam uspjela zgrabiti violinicu i rekoh Premudrom: "Nauči me kako da ju radosno sviram. Odmah! Neću da plače! "
Ali Premudri je jedva izustio da je to violinica za mene i da ju jedino ja mogu radosno svirati. Da ju je za mene donio. Kako da ju sviram kad se stalno pretvara iz violine u bisernicu, rekla sam.
Premudri je rekao da imam i bisernicu i violinu i da ju je donio iz Krasna. Čarobna je, rekao je. Kad poželiš da ona bude violina, tada će biti violina. Kada poželiš da bude bisernica, tada će biti bisernica. To ti je moj dar za bermu. Kakvu bermu, čovječe, upitala sam. Za tvoju bermu, Ljiljo. Ti ćeš se bermati na ljeto. Nisi to znala? Ne, nisam to znala.
Nisu ti tvoji rekli ništa o tome?
Ne, nitko mi ništa nije rekao.
Tada je rekao da je žalostan zbog toga i da je plakao. I violinica je tada počela plakati. Cijelu noć i cijeli dan. Rekao mi je da ju jedino ja mogu radosno svirati jer je načinjena samo za mene. Dakle, logično je, slušat će samo mene.
Pa zašto me onda ne sluša i stalno skače na stolici i pretvara se sad u bisernicu, sad u violinu?! Zašto, viknula sam nestrpljivo. Želim da je to moja violina i želim da me sluša.
Pa tvoja je, rekao je. Za tebe je. Ali ima tajna. Dok joj ne daš neko ime i to lijepo ime, ona te neće slušati i bit će ovako vrckasta. Daj joj ime, nasmiješio se Premudri. Kakvo ime da joj dam?! Pa neobična je.
Daj joj ime, Ljiljo, rekao je žalosnim očima  Premudri i žalosno se nasmiješio.
Pa šta ja znam koje ime da joj dam?! Daj mi pomozi. Daj joj ti ime, rekla sam.
Ne, rekao je. Ti joj samo možeš dati ime.
Razmišljala sam tako i odjednom mi dođe ideja za ime. Krasnaya, radosno sam viknula. Krasnaya! Moja mala čarobna Krasnaya! Da, tako će se zvati, rekla sam. Iz Krasna je i krasna je i još k tome čarobna. Može biti violinica i bisernica. Što god poželim.
Premudri je bio sretan zbog toga. Rekao je da sam joj divno ime izabrala. Bila sam sretna. Tada sam ga upitala zašto mi je poklonio violinicu i bisernicu za moju bermu?
Upitao je da li se sjećam da sam uvijek govorila da želim otići u Kuterevo po moju kuterevku?
Da, sjećam se, rekla sam. Ali dedo je umro na Božić i tada ju više nisam htjela kupiti.
Pa eto, sad imaš bisernicu iz Krasna koja se može pretvoriti po mojoj želji u violinicu, rekao je.
Da, to je divno, rekla sam i stalno ponavljala u snu radosno: "Krasnaya, Krasnaya, Krasnaya..."
I tako se probudih i čuh sebe kako još u polusnu radosno govorim "Krasnaya...."
Neobično. Baš nekako neobično. Ali i čarobno.

Nema komentara:

Objavi komentar