Baš nešto razmišljam o Nebeskom voćnjaku...tako sam ga ja nazvala...mjesto gdje odlaze posječena stabalca,ona koja umru od zime i leda, od nevremena...proljeće je tu i svim stabalcima je trebalo dati novi izgled, ulijepšati ih i urediti...mnoga stabalca su bila ranjena od zime i leda...trebalo im je pomoći...pa pomogli smo im...i cvjetnjak sad ima novi izgled...lijepo je sada...danas je moj otac napravio grobak za svako stabalce koje je morao posjeći...tako mi je bilo žao tih stabalca koja su umrla, a posebno zato jer su ih sve dedine ispucale ruke posadile...nadasve mi je bilo žao stabalca na koje sam se kao dijete stalno penjala i voljela sjediti na granama...osim tog stabalca, voljela sam jako i staru ranjenu jabuku koju je ranila granata...još dugo ju je Stipan liječio i pomagao joj da se održi na životu, čak nam je za to vrijeme rađala lijepe jabuke...a sve to onako ranjena...i onda je jednog dana jabuka umrla...tako mi je bilo žao...jer nikada nisam voljela nigdje sjediti kao na stabalcu...čak i kad imamo goste...tako mi je i ove zime umrlo i drugo moje stabalce na kojem sam voljela sjediti...vidjela sam ju u rano jutro...umrla je i pala na cestu...moj otac ju je sklonio sa ceste i odnio je na mjesto gdje skupljamo sve grančice i stabalca koja umru...u proljeće one idu na nebo, u Nebeski voćnjak...tako, dakle, danas smo napravili grobak za svako umrlo stabalce...otac je oko posiječenog panja okopao zemlju, a panj je odrezao i nagrnuo zemlju...pružio mi je panj na ruke od mog lijepog stabalca...ja odlučila sam da taj dio stabalca ne ide u Nebeski voćnjak kao i ostali dijelovi tog dragog stabalca...tako dakle, ja uzela sam stabalce, tj. panj i odnijela sam ga kući iz dedinog Zemaljskog voćnjaka. Spremila sam ga u sobu, na ormarić uz knjige dok mu ne nađem posebnije mjesto gdje će uvijek stajati...tako dakle, poslije kad Sunce zalazi, mi imali smo Obred...tako to ja zovem...tada sve one grančice i dijelovi stabalca odlaze na nebo, u Nebeski voćnjak...
Otac je zapalio oganj i ubrzo se on počeo rasplamsavati...volim oganj i sjediti uz oganj...tako dakle, otac i ja smo bili uz oganj...nekome to djeluje kao obično spaljivanje grančica u proljeće, ali ne, nije to tako...to je Obred...za mene je to odlazak u Nebeski voćnjak...i dok se oganj sve više rasplamsavao, ja i otac smo promatrali...Zoyenka i Mišeki su trčkarali oko ognja i ne znajući što se događa sa svim tim iskricama koje izlaze iz ognja...događa se to da te iskrice lijepo i polako odlaze u Nebo...to su iskrice tih grančica...tako, dakle, one odlaze u Nebeski voćnjak ...tamo im je lijepo...mora da im je lijepo...čudesno, zar ne?
Tako mi se cijelo vrijeme vrti u glavi ta pjesma koju sam još jutros namijenila za ta umrla stabalca i grančice...i pjevam ju cijeli dan...i baš ne marim što sam u tom svom filmu danas jer taj film mi je predobar...pomislila sam opet na Centralu i u sebi rekla: "Halo, Centrala? Spoji me s Nebom jer tamo su otišla moja draga stabalca...spoji me jer tamo je i moj deda...u svom Nebeskom voćnjaku..."
https://www.youtube.com/watch?v=7K1hckf1C3I&feature=youtube_gdata_player
Nema komentara:
Objavi komentar