Stoji grad

Hvaljen Isus i Marija! Sve vas koji pratite "Cerovnik u srcu" pozdravljam i zahvaljujem na ovako lijepom broju posjeta. Kako je moja seka Ljiljana kao autorica bloga odlučila da i mene angažira kao suradnika i moderatora "Cerovnika u srcu",prihvatio sam jer sam joj do sada pomagao oko fotografiranja za blog. A potaknula me i da počnem pisati postove,koliko je to moguće. Eto,odlučio sam napisati i svoj prvi post(iako nisam toliko vješt u pisanju). Tema je herojski grad. Grad povijesti i kulture,Vukovar. Svi već znate o stradanju Vukovara i njegovom padu 18.11.1991. godine. Ove godine,20.11.2010.,zajedno sa svojim župljanima iz Cerovnika i župom Oštarije krenuli smo na hodočašće u Vukovar u organizaciji našeg novog župnika popa Ante Luketića koji je od kolovoza ove godine u službi župnika Cerovnika i Oštarija sa njihovim filijalama. Zahvalio bih mu se u ime svih župljana Cerovnika na ovom hodočašću jer nam je ovo već treće hodočašćenje otkako je sa nama (Udbina,Zadar,Vukovar). Organizirani polazak bio je u 2.30h ujutro iz Cerovnika,a putem smo pokupili i Oštarce. Mogu se pohvaliti da je naš pop Ante skupio dva puna autobusa vjernika koji su hodočastili,a bilo je i djece. Zajedno sa majkom i mlađim bratom Filipom,te ostalima krenuli smo za Vukovar. Oko 9.30h smo već bili tamo. Posjetili smo memorijalno groblje,pomolili se i poklonili žrtvama Vukovara. Među svim tim bijelim križevima,dva se posebno ističu. Jedan je simbol najmlađe žrtve Vukovara,a to je šestomjesečna beba,te drugi kao simbol najstarije žrtve koja je imala 104 godine. Bili smo i na Novom groblju te posjetili grob pokojnog general bojnika Blage Zadre koji je herojski poginuo u obrani Vukovara.

Vukovar se uspio održati tri mjeseca pred napadima jugo vojske i srpskih paravojnih postrojbi koje su napadale grad. 56 dana Vukovar je bio bez struje,vode,telefonskih veza,a bolnica je neprestano primala nove ranjenike. Bolničko osoblje bilo je već na izmaku snaga jer su radili u neljudskim uvjetima,apelirali za pomoć,ali nitko ih nije htio čuti pa ni UN koji je tamo imao zadatak održavanja mira među zaraćenim stranama. 18.11.1991. agresori slamaju i posljednji otpor naših branitelja jer više se nisu imali čime boriti,a pomoć niotkuda nije stizala. Posjetili smo i spomenik masovne grobnice u koju su potrpani ubijeni i masakrirani svi Vukovarci nesrpske nacionalnosti. Stigli smo i na Ovčaru. Danas je to memorijalni centar,a nekada je to bila farma poljoprivrednog kombinata Vupik. Nakon pada Vukovara,na Ovčaru su dovedeni ranjenici iz bolnice,bolničko osoblje,djeca. Nad njima su se brutalno iživljavali i do smrti ih premlaćivali vojnici JNA i srpske dobrovolječke garde,a zatočenike je uz nijh i premlaćivao vukovarski gradonačelnik DOKMANOVIĆ. Neki su odmah podlegli (njih četvorica),a ostale zatočenike su odveli do mjesta gdje su ih ubijali i bacali u zajedničku grobnicu. Još i danas se velik broj Vukovaraca i branitelja Vukovara vodi pod nestalima jer su nasilno odvedeni u srpske logore u Vojvodini i Srbiji,a među njima je bilo djece,branitelja i civila. Velika željezna vrata na memorijalnom centru Ovčara uvijek su otvorena kao simbol na sve one nedužne žrtve koje su tamo provele svoje posljednje sate života. I nikada se više ta vrata neće zatvarati. Poklonili smo se i pomolili za sve one duše,a među kojima je bilo i naroda muslimanske vjere. Prema rasporedu,uputili smo se u franjevački samostan kod franjevaca gdje smo pogledali dok.film o stradanju i padu Vukovara. Posjetili smo i razgledavali crkvu sv.Filipa i Jakova,a nakon toga smo otišli u vukovarsku bolnicu gdje nas je dočekala ravnateljica bolnice te nam ispričala o tragičnoj nesreći Vukovara 1991.,a pogledali smo i film,te razgledali bolnički muzej. Nakon posjeta bolnici otišli smo za Aljmaš u crkvu Majke Božje od Aljmaša u kojoj smo zajedno sa hodočasnicima iz Sinja imali svetu misu. Po završetku mise,imali smo pauzu nakon koje smo se zaputili u Đakovo kako bi posjetili i razgledali đakovačku katedralu. Za razliku od Đakova,koji je bio lijep doživljaj,posjet Vukovaru je bio protekao u tužnom tonu i suzama hodočasnika za sve one jadne ljude koji su pobijeni 1991. Vukovar je danas većim dijelom obnovljen,ali još ima dosta tragova rata. Vidljivi simboli koji ističu patnju i stradanje Vukovara su vodotoranj,silos,barokna palača,ali i mnoge kuće koje još stoje u ruševinama. A uza sve poginule tu su kao simbol Vukovara i pokojni general bojnik Blago Zadro,novinar Siniša Glavašević,Mladi i Stari Jastreb. Vukovar kao grad povijesti i kulture,više nije onaj isti Vukovar. Tužan i tih stoji na braniku svoje Hrvatske,ali kao najveći simbol patnje i stradanja hrvatskog naroda. I dan danas nitko ne odgovara za sve one zločine počinjene u Vukovaru od srpske strane. A među tim zločincima posebno su se isticali V.Šljivančanin; M.Mrkšić; srpska dobrovoljačka garda poznatog zločinca Ž.Ražnatovića Arkana pa i jedan zloglasni Makedonac,general JNA,Stojanovski. Pod dubokim dojmovima kao i svi hodočasnici,stigli smo oko 23.30h u Cerovnik. Te noći nije htio san na oči jer su slike Vukovara i sjećanje na njegovu tragediju lebdile pred očima. Preteško je to i za opisati,a da ne govorim kako je onda onim jadnim,ispaćenim i neshvaćenim Hrvatima u Vukovaru koji danas tamo žive sa sjećanjima na svoje najmilije koje im je rat odnio. Moraju živjeti sa tim ranama. A reći ću da je Vukovar i moja rana, i rana cijelog hrvatskog naroda i isto me se tiče jer volim svoju Domovinu i svoj narod. Baš kako i moja seka govori kako nikad ne smijemo zaboraviti što su nas učili otac i majka,a ponajviše pokojni djed Stjepan,uvijek moramo znati tko smo i što smo. S ponosom govorim da sam Hrvat i ne sramim se toga. I nikad neću zaboraviti tko sam i što sam. Isto tako neka nikad narod ne zaboravi VUKOVAR!