10 rujna 2009

"Rakija 'connecting people'..."

Lipi pozdrav svima! Ovih dana sam se nešto raspisala na blogu. Sigurno se pitate kakav je ovo naslov gore? Znam,pomalo čudno,dvije "nehrvatske" riječi u naslovu posta,ali nastale su iz nečije "interne fore". Shvatit ćete malo kasnije u tekstu što sam time tila reći. I zašto sad pišem o rakiji,a šljive još nisu ni pobrane(barem ne one čije su ove godine urodile),a kamo li od njih i rakija ispekla? Pa eto,baš neku večer sidim u jednom ugodnom društvancu i gledamo fotografije na mom laptopu i naiđemo na album "Pečenje rakije kod Šlikovi". Ti Šlikovi su,inače,moji dragi susjedi iz Cerovnika,to im je "špicnamet" u selu,a radi se o obitelji Jandrlić. Fotografije su u albumu još od lanjske ili preklanjske jeseni,u vrime kad se pekla rakija pa su to zabilježili kamerom. Gledajući taj album,sinula mi ideja da bih mogla napraviti post na blogu o ličkoj,odnosno,cerovničkoj rakiji. Svi znamo da je lička rakija nadaleko poznata,kao što je poznata i činjenica da je rakija tradicionalno piće starih slavenskih naroda. Isto tako,naši stari su je smatrali i prirodnim lijekom u narodnoj medicini,a kojom su se liječili kojekakvi bolovi i boljke,kao npr. bolovi u želucu,kod prehlade i gripe,za dezinfekciju rana(kako u ljudi,tako i u životinja),za masažu kod bolova u zglobovima i mišićima,kao aperitiv prije jela,kao "antidepresiv",itd. Rakija je,zapravo,jako destilirano alkoholno piće koje se dobiva destilacijom vreloga koma,a može biti dobivena iz voća,ljekovitih trava i bobica,iz meda(medovača) i da ne nabrajam... U Hrvata rakiju još nazivaju i "hrvatska goruća voda". I zbilja je goruća kad ju ispeku onako jaku pa ima i priko 20 gradi. Kažu da je najpitkija i grlu najugodnija ona od 18-19 gradi. Moram priznati da,iako ne konzumiram rakiju,niti bilo koji alkohol (pa mi zbog toga često kažu da nisam "prava Ličanka"),ja taj domaći proizvod ipak cijenim na svoj način. Moja obitelj također proizvodi domaću rakiju jer se moj pokojni deda za svoga života "debelo" pobrinuo o nasadu šljiva pa mi tako sa tim šljivama imamo posla i "priko glave" kad urode. Sjećam se kako se moj deda "branio" od bakterija i virusa,odnosno,protiv gripe i prehlade-pio je kuvane rakije i jeo dosta usitnjenog češnjaka. Bože,koja kombinacija... Al' vridilo je jer,ruku na srce,ja se ni ne sjećam kada je taj čovjek bio prehlađen za života? Kada bi nas sve u obitelji "potukla" gripa,znao je reći: "E,taku,kad mene niste tili poslušat pa popit kuvane rakije i česna pojist,sad nek vas liči ta "vaša" medicina (tablete,sirupi,kapljice...). Ja bih mu na to rekla: " Ok,deda,ti tiraj tu "svoju" medicinu,a mi ćemo svoju". Jedino je tata bio iznimka pa bi ga poslušao i prešao na dedinu medicinu te bi brže ozdravio nego mi ostali. Nama se nije dalo bazditi po česnu i rakiji. Jedne zimske večeri,ja i moja obitelj smo se spremali na božićnu polnoćku,a mene nešto podmuklo bolio želudac. I počeo sve više bolit, pa i do te mjere da sam mislila kako neću ipak moći u crkvu. A tata ko i deda-natočio mi čašicu borove rakije i reče: "Presici to ovim,vidit ćeš odma' da će grč prestat,a i ugrijat će te jer vani je sigurno već -15 ". Na jedvite jade sam popila tu čašicu borovače koja mi se u tom trenutku činila kao cijeli bocun jer je bila opako jaka. Tata drukčiju i ne peče,nego opako jaku. Grč je prestao u sekundi. Dobro je rekao da će presić' grč. Al' osim toga što mi je u trenu bilo odmah bolje,osjećala sam se ko zmaj koji "riga vatru" jer je grlo gorilo od rakije,ali u želucu bila neka ugodna toplina. Tata samo reče: " Ča sam ti rekal...? " Ok,bio je u pravu,a meni su počeli od te borovače uši i obrazi "goriti",al' na polnoćku sam mogla,hvala Bogu i rakiji. Pa eto,zato ja rakiju cijenim na svoj način i vjerujem u njenu ljekovitost kao i u konzumiranje u pristojnim granicama. Da se razumimo,vjerujem samo u onu domaću i pravo ispečenu rakiju,a ne bilo kakve "brlje" od kojih,kako ljudi kažu,boli glava jer sadrži šećera,svakojakih aditiva,a o gradima da i ne govorim (takve rakije najčešće imaju po 13 gradi). Tako neki ljudi uzimaju da bi dobili na kvantiteti. A kvaliteta? Moreš misl't koja je to kvaliteta onda... To ne priznajem za rakiju jer je to zbilja neka "brlja" i "metilj",kako bi kod mene u selu rekli. Prava rakija je ona koja je čista i bistra,a kad ju natočiš u čašicu,ona ima okolo "vijenčić",a kad ju piješ,mora imati jačinu. Da i ne kažem za tvorničku rakiju-to je živi špirit. Čak i strani turisti koji dođu u Hrvatsku,već znaju kakva treba biti "pravi domaci slivovic". Ne možeš im utrapiti Badelovu šljivovicu pod domaću jer itekako kontaju razliku. To rade ugostitelji,inače. Imala sam prilike to vidjeti na moru. Dakle,rakija kao piće; rakija kao lijek; rakija kao poklon dobrom prijatelju (osobito ako je pravi domaći i obiteljski proizvod). A između ostaloga,rakija na neki način i "povezuje ljude". Odatle,dragi moji,i naziv ovog posta o rakiji. U hrvatskim krajevima pa tako i u mom Cerovniku,pečenje rakije nije bilo tek puko pečenje rakije. Za naše stare,to je bio svojevrsni događaj i pravi ritual. Bila je to prilika da se ljudi druže i "poljuduju" uz kotal,da probaju susjedovu mladu rakiju pa da kažu jel dobra,il' ni,da zapivaju i zasviraju,da nabace malo kakvih šala i pošalica... A znali su se uz kotal "padati" razni divani i dogovori-kamo će dečki u prelo,čija je kćer dobra za udaju,čija ni; ko kakav,il' onakav; s kim će ki k maši pojt; a nerijetko su se znali "pogađat" kojekakvi posli,nadnice,a znalo se i tržiti pri kotlu,da bi se idući dan znalo dogoditi da se,uglavnom,nisu ni sjećali što su ugovorili ili obećali jer su noć prije popili koju čašicu mlade rakije više...No,moram priznati,iz tih dedinih priča sam zaključila da im je bilo u ono doba puno zabavnije,nego nama danas. Ljudi su svega malo, pa čak i premalo imali,ali su bili sretniji i zadovoljniji,nego li današnji narod koji sve ima pa ipak misli kako opet nema dovoljno. A znali su se naši stari i zabaviti. Taj isti običaj pečenja rakije,u tom istom Cerovniku,danas izgleda drukčije. A drukčija su i vremena došla,Bože moj... Rekla bih,sve je to nekako "modernije pečenje rakije" jer više gotovo da i nema tih okupljanja oko kotla. Običaji nam izumiru,za neke se više ni ne zna. Neke od fotografija koje sam stavila u ovaj post,fotografirane su kod mojih susjeda Jandrlića kada su pekli rakiju,a moj tata im posudio kotal. Neke od fotografija su i moje vlasništvo.Na fotografijama su Jure Pavlić-Kovačov (brat mog pokojnog dede),žena mu Bare,zatim Josip Pavlić-Adamov iz Splita,a koji ima cerovničke korijene,te obitelj Jandrlić. Bilo je to jedno ugodno druženje uz kotal,uz malo harmonike,ličke pisme i divana. A za sve one koji ne znaju piti rakiju,evo maloga savjeta. "Baratati" oprezno kako se ne bi dogodilo po onoj staroj ličkoj: " Oj,rakijo,rako,ja te volim jako,a ti mene rako u jarak polako..." . Pa ipak,kako se to ne bi dogodilo,pijte lipo polako,a i dobro je i malo "meziti" uz špek i kobasice,kako to voli naš susjed Meho... i nema šanse da dospiješ u jarak... Uzdravlje vam bilo! Sve vas voli i pozdravlja vaša Ljilja!

Nema komentara:

Objavi komentar