O,kako lijepo je meni moj
bratko javio da lijepota moja dns je izvlačila kladu...to je dobro i lijepo za njegove lijepe mišiće i zdravlje...ali prije treninga zagrijavanje...pa onda kis,komot,šir i ostalo na momčića...o,kako je važan bio dok izvlači kladu...sada ima novu,veću kladu jer je prvu savladao ko od šale...i kaže bratko moj mili da momčić sluša sve,i to na izrečenu komandu-ot,bista ha,ija,zürick,Moro...a lijepota moja najlijepsa...ja tako sam radosna i ponosna zbog toga...sve je slusao,sve...inteligencija moja...ali i mudrac moj veliki...sve on konta...a njegov učitelj za kladu je tateko moj,Maka moj...Maka je ponosan na njega jako...i svi smo,ali Morica čeka i samo Maku gleda da on da znak za komandu...o,kako sam ponosna i radosna...i rekao mi je stric Zvonko kad sam izabrala bas njega,iako je jos imao vranci,da izabrala sam dobro i da cu imat dobrog i pametnog konjića...ja osjetila sam to...sada čekamo još da Morici djevojčica naraste...a bit će jako lijepa...rekao mi je stric Zvonko nedavno da mi ju čuva...kako me razveselio...to Morici ću pokloniti djevojčicu njegovu za nagradu što tako mi je pametan i dobar...poslije klade ga je Daka jahao...tad srce mi je još bolje i lijepše zaigralo...a onda za nagradu pedikura,frizura i ostalo riktanje i ulijepšavanje...prije svega,rezanje noktići njegovi lijepi...da kopitašca još bolje i lijepše rastu i razvijaju se jer još je mlad,a i lamele će mu još lijepše i bolje se razvijati od pravilne njege...o,kako sretna sam...a onda je Daka za nagradu ubral puno trešanja...da,trešanja jer one su Moričina nova poslastica...kako ih samo voli...i zna što znači trešnja kad Daka mu spomene da ide mu ih ubrati...odmah oblizivanje i cupkanje kopitom...a još on nešto voli...Daka naučio ga je na kruv sa putrom i pekmezom...kada Daka kaže: “Kako konjić voli kruva i pekmeza? “,konjić se odmah raspekmezi i oblizuje jer zna kako je fini kruv i pekmez...kako to konjić voli jestiiii.... :)
A kako je meni tek sad srce radosno i ponosno na lijepotu moju najdražu...sada još bolje i lijepše ću ja učit...ja jedva čekam da vidim moj pekmez najslaji,moju Posavinu...eto što mi znači Posavina...a vidjeli su svi što gospodarica znači svojoj Posavini...kako se raspekmezio i mazio kad mu je prošli put gospodarica došla...dedi moj nije mogao vjerovat kad je vidio...oni su svi svaki dan sa njime,paze ga i maze,ali kad izdaleka čuje glas svoje gospodarice,tada više nitko ne postoji...koje je to umiljavanje,a ne moram mu ni kazat kako konjić daje pusu...on već sam to zna...i ruke mi ljubi,i
kosu,i glavu mi na rame stavi...i kaže moj Daka: “Pa kakvo je to tepanje,kakav je to glas kad se samo na tebe sav raspekmezi? Šta je to? “
Ja ne znam šta je to,ali mene najlijepše i najviše voli koliko god dugo da me nema...lijepota moja umiljata...šašavko moj mali sa senom u kosi...e,da... :)
"Tamo gdje me srce vuče,za čim gine,zbog čeg' tuče,što je drago oku mom,to se mjesto zove dom. Kleknem pa se prekrižim,svetu zemlju poljubim,kao majka miriše kad se sinu raduje. Evo mene,moje nebo plavo,na srcu si mom,dolazio nisam ti odavno tamo gdje je dom. Evo mene,dal još mjesta ima tu na krilu tvom,zagrli me,zemljo moja mila,ovdje mi je dom."
25 lipnja 2013
Kujundžijo,ne znao za jade,ide Moro izvlačiti klade... :)
24 lipnja 2013
I'm reading a book... :)
http://www.youtube.com/watch?v=Q86qDeyiiWY&feature=youtube_gdata_player
Dns je stvarno neobičan dan...ili sam ja neobična? Ma ipak ne,nisam ja neobična,nego je takav dan...ali lijep je dan...jer dns sam se sjetila tko bi mi mogao popraviti knjigu...uzela sam ju i otisla kod postolara...on je jedan dobar čovjek...rekla sam mu da nemam cipelicu,ali me zato muči knjiga koja se pokvarila...on me gledao malo čudno...onda sam izvadila moju knjigu iz torbe i pokazala...raspala se totalno...korice su se odvojile i nisam znala kojim bi lijepilom to popravila pa sam se sjetila da postolari imaju mnogo lijepila svakojake fele...zamolila sam da pogleda knjigu i moze li joj pomoci...njegov šegrt se smijao i rekao da sam ja neka sva naopacka...ali dobri postolar je uzeo knjigu i poceo raditi...zalijepio je i cekao da se lijepilo primi...zatim mi je rekao da knjigu kod kuce malo drzim u preši i da ce knjiga biti dobro...o,kako mi je bilo milo...htjela sam mu platiti,ali nije htio...rekao je da cu mu nekad donijeti cipelicu ili sandalu na popravak ako budem imala za popraviti nekad...ja zahvalila sam i rekla da cu donijet cipelicu kad bude trebalo...tada sam upoznala jednu gospođu koja cita ogromnu knjigu u svom kiosku...ja pitala sam ju sto cita jer ja znatizeljna sam bila...jer ja volim knjige i kad ljudi citaju...rekla mi je...a ja sam joj pokazala svoju popravljenu knjigu...i tako ona meni kaze da obozava knjige i da kod kuce ima 1700 knjiga u svojoj maloj biblioteci...wooow,covjece,pomislila sam...kako dobro...ja bih isto tako imala...njena majka je kroatist i voli citati puno pa tako ta ljubav prema knjigama...covjece,kako dobro...ja danima ne bih izlazila iz moje male biblioteke kad bih ju imala...mi smo se stvarno raspricale o knjigama i gdje ih sve kupujemo...kako neobicno je to...ona se zove Lilijana,a ja Ljiljana...pozvala me da uvijek svratim...i hocu jer ima dobre knjige i pametna je...i djevojcice su joj pametne...vrlo su male,ali svako jutro kad ustanu odmah idu citati knjigicu...to su djecje knjigice sa slikicama...ja bila sam odusevljena,covjece...onda sam morala ici jer moram uciti... moja knjigica je sad popravljena...o,moj gospodine,iks de,koji dan...vrlo lijep neki dan...znala sam da je zato jer je kišni...danas sam tako živahna i živa...e,da... so,do iduceg tipkanja budite mi lijepi,zdravi i čitajte...ne bilo sto...citajte nesto lijepo... :)
To je moj novi mali prijatelj...ja našla sam ga jučer blizu Crkve...izgubio je mamu,pao je sa stabalca na pločnik,a krilca su mu još slaba i ne zna letjeti...bio je i žedan i gladan...u početku se plašio i kreštao je jako,ali se smirio kad je vidio da mu neću ništa nažao učiniti...sprijateljili smo se tako što sam otišla na parking u auto po jahaće rukavice i jedino tako sam ga mogla uzeti u ruke,a da me ne ozlijedi kljunom...stavila sam ga na prvu granu na stabalcu koju sam mogla dosegnuti i ostao je tamo...poslije kada sam se vratila da ga vidim,ja našla sam i njegovu majku tamo...o,kako lakše mi je bilo kada sam to vidjela...jer bilo je jako vruće,a on je kreštao jer je sam,žedan i gladan...ali zato je sve na kraju bilo dobro jer mu se majka vratila...i više nije kreštao... :)
Ja radosna sam dns...jer danima ju čekam...i jutros je počela padati...ja čula sam ju kroz san...i otvorila prozor da ju još lijepše čujem...ona je padala kao da mi pjeva...još bila sam pospana,ali tako sam joj se razveselila...moja najlijepša kišica...samo ti padaj,kišice...ja živim,dišem,rastem i radujem se kad tako lijepo padaš s neba...samo ti padaj,najlijepša moja kišice... :)
22 lipnja 2013
So i Be... :)
http://www.youtube.com/watch?v=Q8edDHNK5vg&feature=youtube_gdata_player
Ima jedna mala slatka djevojcica koja jos ne zna pricati,ali zato ima dva lijepa konjica...Njeni konjici se zovu So i Be (Sokol i Becar)...oni su dva lijepa mlada lipicanca...ona nosi jednu malu slatku haljinicu i kad dodju gosti ona uzme ih za ruku i svojom rucicom pokazuje da ih vodi vidjet njene lijepe konjice,So i Be. Podsjetili su me So i Be na Katinog i Jurinog Sokola i Becara. Kako lijepo...Lana je jedna mala preslatka djevojcica iz Trosmarije,a kcerkica nasih prijatelja,Martine i Zlatka...Lana mi je dosla ove prosle zime na Stipanju u goste sa mamom i tatom da vide mog konjica..malena mi je donijela bozicne kolacice...kako lijepo i slatko...mi smo se radovali nasim gostima...ali Lana je dosla u Cerovnik jos zbog necega...ona ima svog dedu tamo jer joj je mamica Cerovnicanka...dosla je dediju svome na imendan... tada su nas pozvali kod sebe u Trosmariju u goste...Dario je jucer bio...i kaze on lijepo kako je mala Lana nevjerojatna djevojcica...voli svoje konjice,So i Be i vodila je Darija za ruku da pokaze svog So i Be koje joj je tata kupio...bit ce ona prava mala djevojcica kaubojcica...vec sada se vidi...jer na oca se umetnila svoga...naucit ce ona jahat svoje So i Be i bit ce prava mala kaubojka...simpaticno,zar ne? ma meni je skroz...mi bili smo u Otoku sa Martinom i Zlatkom na straparijadi,a Lanu je baka cuvala kod kuce...ja mislim da ce iduce godine,ako Bog da,ici i Lana sa nama na straparijadu...bit ce vec dovoljno velika djevojcica da moze poci sa mamom i tatom tamo...ali najsladje u ovoj prici mi je kako ona voli svoje konjice i lijepo ih zove So i Be...od srca sam se tome nasmijala jer mi je to tako slatko bilo cuti...a slatka je i mala Lana...i lijepo od njenih roditelja sto ju uce da voli konjice...tako mi drago zbog toga...pa dobar Vam dan,mili moji...i jos lijepsi vikend svima od mog srca zelim... :)
16 lipnja 2013
...i zapjevaju oni meni kad god ja dođem...i vole kad im dođem...mi zapjevali smo opet zajedno... :)
14 lipnja 2013
10 lipnja 2013
05 lipnja 2013
Ponekad kad mi moja lijepa kišica nedostaje ja si ju stvorim ovako...na ovaj način ju i dozivam,ali i učinim da kišica bude ovdje iako nije...a onda ona dođe i pada danima...lijepo i polako...baš kao da zna... a Yiruma to lijepo upotpuni svojim pianom...obožavam piano...obožavam moju lijepu kišicu...ovo je samo za nas kišne ljude...
03 lipnja 2013
Imam šest anđela. Trebam još jednoga,molim Vas...
Sinoć su svi nekako radosni pošli na to mjesto. Vidjelo se to na licima. Sjajila su kao i oči. A ispred velikih vrata stajao je čovjek koji je nešto govorio. Mladi su se počeli primicati da čuju što govori. A kazao je ovako i vrlo blagim glasom: "Imam šest anđela. Trebam još jednoga,molim Vas...želi li netko biti sedmi anđeo...?" Kako neobično,kako nestvarno,ali simpatično i lijepo je to bilo...
I pronašao je on svog sedmog anđela koji mu je nedostajao... :)
Ušli smo svi unutra,a tamo se već počela moliti krunica. Svi su se priključili molitvi. Bilo je posebno jer su svi nekako radosno molili. Nakon toga,zapjevali smo ulaznu pjesmu. Tako lijepu. Pjesme su to za mlade jer je to i bila misa za mlade. Volim te pjesme i rado ih pjevam. A onda je došlo i čitanje. Uistinu lijepo jer na tom mjestu nema natjecateljskog duha,čudnih pogleda i sličnih stvari. Osjeti se zajedništvo. A poslije čitanja izašao je taj jednostavan čovjek,jednostavne duše čiju homiliju svi rado slušaju. A slušali smo svi bez daha. Volim ga slušati jer poruke njegovih homilija su briga i ljubav prema bližnjemu i zajednici. To zapravo i treba biti prava poruka katoličke Crkve,a ne poruka kritike i osude,a govornik koji tako nastupa tada liči na "Tankoćutnog Dubokomislioca" koji krivu poruku šalje. Ali zato ima još uvijek onih jednostavnih duša koji ne samo da šalju tu poruku,već ju uistinu i žive. Drago mi je zbog toga i volim odlaziti na ta mjesta sa radosti u srcu.Podsjeti me to na vrijeme kada sam nekada živjela na Jordanovcu,a svake večeri smo odlazili na molitvu,čitanje,pjevanje. Bilo je to lijepo vrijeme u župi kod Isusovaca. Tamo sam upoznala i obitelj Božić. Jednu brojnu i jednostavnu obitelj koja nam je svirala i pjevala neke pjesme,a jedna od njih je i ova. Nalijepše mi je kad zapjevamo : "Na babilonskim obalama sjeđasmo mi..." :)
31 svibnja 2013
Ja danas sam ju nazvala jer staričica moja mala ima rođendan i imendan...htjela sam ju čuti...volim ja njezine štrudle...kada sam bila mala,ja zamolila sam ju da mi ispeče štrudlu od mrkve...ona ju je ispekla...ja obožavam sve njezino,a osobito štrudlu od mrkve...ima ona i kućicu za jagodice bobice...kad narastu mi svi dojdemo k njoj po jagodice bobice...ona je moja mala staričica koja se za me uvik moli...moja babi... :)
Ponekad nebom proleti sjena...
Cerovnik ima mnogo lijepih i još uvijek neispričanih priča. Neke od njih su i tužne,ali ipak lijepe.
Ovo je priča koja zaslužuje svoje mjesto na blogu kao i to da bude ispričana za one koji ne znaju za nju. Ovo je priča o jednome starome znancu,a mnogi sa Cerovnika znaju za njega. Za one koji su došli tek poslije,ja ispričat ću je jer odavno sam napisala ovu priču,a čekala je na jednom papiru u mojoj ladici da je objavim.
Kad god negdje vidim vranca,ja sjetim se uvijek jednog stiha,jedne pjesme,jedne starice,jednog vranca i jedne priče iz Cerovnika. Ponekad kad se toga sjetim,ja uzmem svoj blokić i zapišem taj stih. Ponekad bih znala zapisati na stol,na oblutak...Jednom sam tako uzela običnu drvenu olovku iz torbe i zapisala taj stih na jedan oblutak dok sam šetala. Oblutak sam poslije spremila u pukotinu na zidu jedne kule. Neću vam reći koje kule,ali uvijek ju rado posjetim kada dođem u taj kraj i provjerim da li je moj oblutak još tamo. I nedavno sam otišla pogledati da li je još uvijek tamo. Bio je tamo. Ja sjela sam i gledajući stih na oblutku,opet se sjetila te priče. Prije svega ovu priču rado nosim u srcu,a podijelit ću je i sa Vama,dragi moji. Nadam se da neću biti čudna zbog nekih sitnica iz te priče,ali ako jesam,to sam ja,iako neki ne razumiju i ja se ne trudim objašnjavati kad mi kažu da sam čudna. Ispričala sam već priču i o mome vrancu,ali moram spomenuti da u vrijeme kada ga nisam imala,kada sam ga samo sanjala,ja kupila sam jednu prelijepu sliku vranca u galopu na livadi. Mislila sam,ako ga već ne mogu imati,ja kupit ću sliku i staviti ju na zid pa kada mi ne dođe u san,ja gledat ću ga na slici. Mama je već odredila gdje će ta slika stajati i jako joj se svidjela,ali meni se nije svidjelo mjesto na koje sam sliku trebala postaviti. Ja htjela sam da slika bude na zidu u mojoj sobi,ali mama je htjela da bude tamo gdje je ona odredila. Nije mi bilo pravo jer je to bila moja slika pa kad već nemam vranca zar ju ne smijem postaviti gdje ja želim? Ali mama je odredila mjesto za sliku i pomirila sam se sa time da ju tamo i postavim. No,dobro,bar ću je moći gledati dok pijem kavu. Baš dok sam postavljala sliku na zid i na novo ugrađene tiple došla je ta draga starica k nama. Razveselila sam se što sam ju vidjela jer je uvijek bila vedra duha,iako joj život nije uvijek bio vedar. Voljela sam tu njenu vedrinu. Donosila bi često u džepiću svoje pregače po nekoliko bombona ili neki slatkiš. Ona je zastala pred slikom,zagledala se u nju,a oči joj se ispuniše suzama koje su padale jedna za drugom niz lice. Skinula je naočale i brisala suze,ali one su svejedno opet tekle. Ja znala sam zbog čega su suze i bilo mi je sada žao što joj otvaram ranu,a nisam htjela. Zagrlila sam ju onako malenu i sitnu,odvela u kuhinju i posjela ju za stol. Skuhala sam kavu za nju,mamu i sebe,a ona je izvadila iz pregače bombone i stavila ih na stol. Nije ona mogla doći,a da mi bar sitnicu ne donese. Jednostavno je bila takva. Ispričala sam se što ju je slika podsjetila na njenog vranca. Ali ona je rekla da joj je slika prekrasna i kako nisam ništa kriva za to. Ali suze su još padale. Pitala sam ju želi li možda tu sliku kad joj se toliko sviđa? Jer ja poklonit ću joj rado,a ja ću si već kupiti drugu jer ima ih još za kupiti. Slika joj se jako sviđala,ali nije mi ju htjela odnijeti sa zida. Počela je pričati o svome Mori,konju vrancu kojeg su ona i njen muž nekada imali. A sjećam ga se i ja. Voljela sam ju slušati jer je govorila sa toliko ljubavi o tom konju,ali isto i sa tugom u glasu i očima. Dok je pričala,često je znala stavljati ruku na srce kao gestu koliko joj je taj vranac značio. Ona i njen muž su tog konja kupili od ljudi koji su rodom naši Cerovničani,a koji su odselili iz Cerovnika u Josipdol. Bilo je to tih '80-ih godina pred Domovinski rat. Zvali su ga Moro jer je bio vranac. Bio je Moro vjeran i poslušan konj te je radio sve poslove koje jedan konj na selu radi. Bili su oni i njemu dobri gospodari. Njihovo blago je uvijek imalo red. A pazila je njegova gospodarica na blago više nego li na sebe. Zato ju je blago voljelo. I baš kako kaže stih: "A život gazi korakom svojim. Sve stigne lako-lijepo i tužno." Tako je stigao i Domovinski rat i kiše granata koje su nam slale naše "komšije" i koje nisu birale gdje će granate padati. A padale su na Crkvu,kapelicu,kuće,štale,školu...gdje god su stigle...Pljuštale su granate po našem Cerovniku kao pljusak pa i tog dana kada je jedna od granata pala u dvorište te starice,a geleri se raspršili na sve strane. Tako su neki geleri pogodili Moru koji se tamo nalazio i kao gromom pokošen pao. Pomoći mu nije bilo. Kako je tužno bilo. Izgubili su svog vranca za kojeg su dobili neku sitnu odštetu kao i za kuću i štalu. Popravili su oni to sve,ali poslije More konja više nisu imali. I dok je pričala,znala je zastati jer joj je poneka riječ znala ostati u grlu. Uistinu su voljeli tog konja. Budući da ima unučad,pitala sam ju da li joj najmlađa unučica zna za Moru? Priča li joj da su nekada imali konja? Da,pričala joj je o Mori i kaže da unučica voli kad dođe baki i dedi na Cerovnik sa mamom iz Ogulina. Njena unučica je rođena tek u poslijeratnim godinama pa nije znala za Moru,ali baka joj je pričala. Voljela je ona sve životinjice koje su rasle kod bake i dede na Cerovniku. To mi je bilo drago za čuti. Dobro je kad dijete voli selo jer grad je neka sasvim druga priča. I reče ta moja draga starica kako njena unučica uskoro ima rođendan i da ni sama ne zna što da joj kupi jer igračaka ima svakakvih pa nema ideju što bi se njoj sviđalo da joj kupi. Ja sam odmah znala i predložila sam da joj pokloni sliku konja. Ona se odmah složila sa time i svidjela joj se ta ideja. Ja sam rekla da ću se pobrinuti za sliku. I donijela sam ja nju već idućeg vikenda i pozvala ju da dođe. Pitala sam ju što će napisati unučici za posvetu,a ona me zamolila da joj ja pomognem oko toga. Predložila sam joj stih. Ona se složila jer joj se sviđao. A napisali smo ovako: "Ponekad nebom proleti sjena i ko da čujem njega u kasu,viknem mu samo: Polako,mali! Znam da me i sad pozna po glasu". Uz to smo joj poželjeli sve najljepše želje za rođendan od njene bake. I odnijela je ona sliku koju je poklonila unučici,a onda mi je za nekoliko dana došla i rekla kako je mala bila oduševljena i tako sretna. Ja sam se radovala zajedno sa njom. Bilo mi drago da joj se svidio bakin poklon. I kako opet u životu dođe lijepo,tako dođe i ono tužno. Moja draga starica je umrla prije nekoliko godina. Ne mogu ni opisati koliko mi je bilo žao zbog nje i koliko me to iznenadilo jer nije bolovala,a onda je odjednom više nije bilo. Svima koji su je poznavali je bilo žao zbog nje. Sada njena unučica sa mamom obiđe samo bakinu i dedinu kuću na Cerovniku i ode im na grob. Kad god odem da počistim grob i upalim svijeće svojoj babi i dedi,tada posjetim i grob te drage starice i njenog muža. Tako sam jednom također došla da im upalim svijeću,a ono što sam vidjela na njihovu grobu toliko mi je dotaklo srce da jednostavno nisam mogla a da ne pustim suzu. Bila mi toliko dirljiva ta gesta,a znala sam i čija je bila. Jednostavno sam znala da je to samo Dora mogla donijeti malog konjića na grob svoje babe Ankice i dede Dragana. Bila je to uistinu toliko lijepa i simbolična gesta od njihove unučice. Nešto što je bilo uistinu od njenog dječjeg srca. Pogledala sam u nebo i sjetila se onoga dana kada smo ja i baba Ankica pripremale Dorin rođendanski poklon i posvetu. Došla sam kući i ispričala svojoj obitelji o toj lijepoj gesti te djevojčice. I njih je dotakla Dorina gesta. Ponekad dok gledam oblake,ja napravim si od oblaka konjića koji me podsjeti na njihovog Moru. Ako nema oblaka,ja nacrtam ga od zraka i sjetim se jednog vranca,jednog stiha,jedne pjesme,jedne drage starice i priče iz Cerovnika. Ponekad kad bih taj stih znala često pisati na komadić papira,a kada su me pitali što to znači,ja nisam im odgovorila. Rekli su mi neki da sam čudna. Ja ipak mislim da nisam čudna,samo me neki ljudi ne razumiju pa se ni ne trudim objašnjavati jer neki ljudi su čista sirovina pa čemu onda? Jednom sam ovu priču ispričala svome vrancu Morici dok sam ga češljala i plela mu pletenkice. Pričala sam mu priču o vrancu starome znancu. Morica voli da mu se priča jer konji to vole i godi im iako ne razumiju. Ali znam tko će ovo razumjeti. Zato sam htjela da ova priča bude tu. Pričao mi je tata kako je Cerovnik nekada imao svoje konje,kako je bilo i vranaca. Ja ih se ne sjećam,ali sjećam se tog jednog vranca. Lijepa je i tužna ta njegova priča,ali i posebna. Ima mjesto u srcima onih koji vole konje,koji razumiju konje,ali isto tako koji razumiju ljude koji ih vole. Ja sam svoju dragu staricu razumjela kao i svaku njenu suzu. Sad valjda gore na onim nebeskim njivama joj je lijepo,a svaki lijepi bijeli oblačić kada vidim ja pretvorim prstom u sliku konjića i kažem da joj je to od mene jer i ona je meni od srca nosila sve one bombone u džepiću svoje pregače,ali i onu vedrinu kojom je zračila kada se pojavi.






















