Ponekad nebom proleti sjena...

Cerovnik ima mnogo lijepih i još uvijek neispričanih priča. Neke od njih su i tužne,ali ipak lijepe.
Ovo je priča koja zaslužuje svoje mjesto na blogu kao i to da bude ispričana za one koji ne znaju za nju. Ovo je priča o jednome starome znancu,a mnogi sa Cerovnika znaju za njega. Za one koji su došli tek poslije,ja ispričat ću je jer odavno sam napisala ovu priču,a čekala je na jednom papiru u mojoj ladici da je objavim.


Kad god negdje vidim vranca,ja sjetim se uvijek jednog stiha,jedne pjesme,jedne starice,jednog vranca i jedne priče iz Cerovnika. Ponekad kad se toga sjetim,ja uzmem svoj blokić i zapišem taj stih. Ponekad bih znala zapisati na stol,na oblutak...Jednom sam tako uzela običnu drvenu olovku iz torbe i zapisala taj stih na jedan oblutak dok sam šetala. Oblutak sam poslije spremila u pukotinu na zidu jedne kule. Neću vam reći koje kule,ali uvijek ju rado posjetim kada dođem u taj kraj i provjerim da li je moj oblutak još tamo. I nedavno sam otišla pogledati da li je još uvijek tamo. Bio je tamo. Ja sjela sam i gledajući stih na oblutku,opet se sjetila te priče. Prije svega ovu priču rado nosim u srcu,a podijelit ću je i sa Vama,dragi moji. Nadam se da neću biti čudna zbog nekih sitnica iz te priče,ali ako jesam,to sam ja,iako neki ne razumiju i ja se ne trudim objašnjavati kad mi kažu da sam čudna. Ispričala sam već priču i o mome vrancu,ali moram spomenuti da u vrijeme kada ga nisam imala,kada sam ga samo sanjala,ja kupila sam jednu prelijepu sliku vranca u galopu na livadi. Mislila sam,ako ga već ne mogu imati,ja kupit ću sliku i staviti ju na zid pa kada mi ne dođe u san,ja gledat ću ga na slici. Mama je već odredila gdje će ta slika stajati i jako joj se svidjela,ali meni se nije svidjelo mjesto na koje sam sliku trebala postaviti. Ja htjela sam da slika bude na zidu u mojoj sobi,ali mama je htjela da bude tamo gdje je ona odredila. Nije mi bilo pravo jer je to bila moja slika pa kad već nemam vranca zar ju ne smijem postaviti gdje ja želim? Ali mama je odredila mjesto za sliku i pomirila sam se sa time da ju tamo i postavim. No,dobro,bar ću je moći gledati dok pijem kavu. Baš dok sam postavljala sliku na zid i na novo ugrađene tiple došla je ta draga starica k nama. Razveselila sam se što sam ju vidjela jer je uvijek bila vedra duha,iako joj život nije uvijek bio vedar. Voljela sam tu njenu vedrinu. Donosila bi često u džepiću svoje pregače po nekoliko bombona ili neki slatkiš. Ona je zastala pred slikom,zagledala se u nju,a oči joj se ispuniše suzama koje su padale jedna za drugom niz lice. Skinula je naočale i brisala suze,ali one su svejedno opet tekle. Ja znala sam zbog čega su suze i bilo mi je sada žao što joj otvaram ranu,a nisam htjela. Zagrlila sam ju onako malenu i sitnu,odvela u kuhinju i posjela ju za stol. Skuhala sam kavu za nju,mamu i sebe,a ona je izvadila iz pregače bombone i stavila ih na stol. Nije ona mogla doći,a da mi bar sitnicu ne donese. Jednostavno je bila takva. Ispričala sam se što ju je slika podsjetila na njenog vranca. Ali ona je rekla da joj je slika prekrasna i kako nisam ništa kriva za to. Ali suze su još padale. Pitala sam ju želi li možda tu sliku kad joj se toliko sviđa? Jer ja poklonit ću joj rado,a ja ću si već kupiti drugu jer ima ih još za kupiti. Slika joj se jako sviđala,ali nije mi ju htjela odnijeti sa zida. Počela je pričati o svome Mori,konju vrancu kojeg su ona i njen muž nekada imali. A sjećam ga se i ja. Voljela sam ju slušati jer je govorila sa toliko ljubavi o tom konju,ali isto i sa tugom u glasu i očima. Dok je pričala,često je znala stavljati ruku na srce kao gestu koliko joj je taj vranac značio. Ona i njen muž su tog konja kupili od ljudi koji su rodom naši Cerovničani,a koji su odselili iz Cerovnika u Josipdol. Bilo je to tih '80-ih godina pred Domovinski rat. Zvali su ga Moro jer je bio vranac. Bio je Moro vjeran i poslušan konj te je radio sve poslove koje jedan konj na selu radi. Bili su oni i njemu dobri gospodari. Njihovo blago je uvijek imalo red. A pazila je njegova gospodarica na blago više nego li na sebe. Zato ju je blago voljelo. I baš kako kaže stih: "A život gazi korakom svojim. Sve stigne lako-lijepo i tužno." Tako je stigao i Domovinski rat i kiše granata koje su nam slale naše "komšije" i koje nisu birale gdje će granate padati. A padale su na Crkvu,kapelicu,kuće,štale,školu...gdje god su stigle...Pljuštale su granate po našem Cerovniku kao pljusak pa i tog dana kada je jedna od granata pala u dvorište te starice,a geleri se raspršili na sve strane. Tako su neki geleri pogodili Moru koji se tamo nalazio i kao gromom pokošen pao. Pomoći mu nije bilo. Kako je tužno bilo. Izgubili su svog vranca za kojeg su dobili neku sitnu odštetu kao i za kuću i štalu. Popravili su oni to sve,ali poslije More konja više nisu imali. I dok je pričala,znala je zastati jer joj je poneka riječ znala ostati u grlu. Uistinu su voljeli tog konja. Budući da ima unučad,pitala sam ju da li joj najmlađa unučica zna za Moru? Priča li joj da su nekada imali konja? Da,pričala joj je o Mori i kaže da unučica voli kad dođe baki i dedi na Cerovnik sa mamom iz Ogulina. Njena unučica je rođena tek u poslijeratnim godinama pa nije znala za Moru,ali baka joj je pričala. Voljela je ona sve životinjice koje su rasle kod bake i dede na Cerovniku. To mi je bilo drago za čuti. Dobro je kad dijete voli selo jer grad je neka sasvim druga priča. I reče ta moja draga starica kako njena unučica uskoro ima rođendan i da ni sama ne zna što da joj kupi jer igračaka ima svakakvih pa nema ideju što bi se njoj sviđalo da joj kupi. Ja sam odmah znala i predložila sam da joj pokloni sliku konja. Ona se odmah složila sa time i svidjela joj se ta ideja. Ja sam rekla da ću se pobrinuti za sliku. I donijela sam ja nju već idućeg vikenda i pozvala ju da dođe. Pitala sam ju što će napisati unučici za posvetu,a ona me zamolila da joj ja pomognem oko toga. Predložila sam joj stih. Ona se složila jer joj se sviđao. A napisali smo ovako: "Ponekad nebom proleti sjena i ko da čujem njega u kasu,viknem mu samo: Polako,mali! Znam da me i sad pozna po glasu". Uz to smo joj poželjeli sve najljepše želje za rođendan od njene bake. I odnijela je ona sliku koju je poklonila unučici,a onda mi je za nekoliko dana došla i rekla kako je mala bila oduševljena i tako sretna. Ja sam se radovala zajedno sa njom. Bilo mi drago da joj se svidio bakin poklon. I kako opet u životu dođe lijepo,tako dođe i ono tužno. Moja draga starica je umrla prije nekoliko godina. Ne mogu ni opisati koliko mi je bilo žao zbog nje i koliko me to iznenadilo jer nije bolovala,a onda je odjednom više nije bilo. Svima koji su je poznavali je bilo žao zbog nje. Sada njena unučica sa mamom obiđe samo bakinu i dedinu kuću na Cerovniku i ode im na grob. Kad god odem da počistim grob i upalim svijeće svojoj babi i dedi,tada posjetim i grob te drage starice i njenog muža. Tako sam jednom također došla da im upalim svijeću,a ono što sam vidjela na njihovu grobu toliko mi je dotaklo srce da jednostavno nisam mogla a da ne pustim suzu. Bila mi toliko dirljiva ta gesta,a znala sam i čija je bila. Jednostavno sam znala da je to samo Dora mogla donijeti malog konjića na grob svoje babe Ankice i dede Dragana. Bila je to uistinu toliko lijepa i simbolična gesta od njihove unučice. Nešto što je bilo uistinu od njenog dječjeg srca. Pogledala sam u nebo i sjetila se onoga dana kada smo ja i baba Ankica pripremale Dorin rođendanski poklon i posvetu. Došla sam kući i ispričala svojoj obitelji o toj lijepoj gesti te djevojčice. I njih je dotakla Dorina gesta. Ponekad dok gledam oblake,ja napravim si od oblaka konjića koji me podsjeti na njihovog Moru. Ako nema oblaka,ja nacrtam ga od zraka i sjetim se jednog vranca,jednog stiha,jedne pjesme,jedne drage starice i priče iz Cerovnika. Ponekad kad bih taj stih znala često pisati na komadić papira,a kada su me pitali što to znači,ja nisam im odgovorila. Rekli su mi neki da sam čudna. Ja ipak mislim da nisam čudna,samo me neki ljudi ne razumiju pa se ni ne trudim objašnjavati jer neki ljudi su čista sirovina pa čemu onda? Jednom sam ovu priču ispričala svome vrancu Morici dok sam ga češljala i plela mu pletenkice. Pričala sam mu priču o vrancu starome znancu. Morica voli da mu se priča jer konji to vole i godi im iako ne razumiju. Ali znam tko će ovo razumjeti. Zato sam htjela da ova priča bude tu. Pričao mi je tata kako je Cerovnik nekada imao svoje konje,kako je bilo i vranaca. Ja ih se ne sjećam,ali sjećam se tog jednog vranca. Lijepa je i tužna ta njegova priča,ali i posebna. Ima mjesto u srcima onih koji vole konje,koji razumiju konje,ali isto tako koji razumiju ljude koji ih vole. Ja sam svoju dragu staricu razumjela kao i svaku njenu suzu. Sad valjda gore na onim nebeskim njivama joj je lijepo,a svaki lijepi bijeli oblačić kada vidim ja pretvorim prstom u sliku konjića i kažem da joj je to od mene jer i ona je meni od srca nosila  sve one bombone u džepiću svoje pregače,ali i onu vedrinu kojom je zračila kada se pojavi.