"Tamo gdje su moji korijeni..."

Nedavno sam svojim čitateljima rekla kako ću im uskoro napisati post o jednom čovjeku.

Ovih dana sam bila kod njega i njegove obitelji u posjeti i provela ugodne trenutke sa njima.

Taj čovjek o kojem upravo pišem ovaj post je roda moga slika. Čovjek je to čvrste ruke,a meka srca. Takvi zapravo i jesu Ličani,a ja ga volim zvati još i „Liko,moja diko“.

Voli on svoju Liku i nikad ju nije zaboravio,niti se odrekao svog materinjeg jezika iako je živio u tuđini i proputovao mnogo svijeta. A u svijet je morao otići sa svog rodnog Vajnvrha jer je ta 1941. bila loša za mnoge Hrvate i katolike pa tako i ljude iz našeg kraja. Zvonko Pavlić,rođen je1937.godine kao šesto od osmero djece Mile i Dragice Pavlić na Vajnvrhu. Pokojna majka mu Dragica bila je rodom iz tounjskoga kraja,iz obitelji Mihalić. Mile i Dragica su imali četiri sina- Miru,Marka,Ivana i Zvonka,te četiri kćeri-Ljubicu,Katicu,Maricu i Ankicu. Živjeli su tako na Vajnvrhu kao i sav ondašnji narod,u velikoj zajednici,skromno,al pošteno i ponosno. Pričao mi je u par navrata Zvonko knjigu svog života.Prvi puta kada sam ga upoznala prošle godine,zatim za vrijeme jednog mog posjeta njemu u bolnici, te neki dan kada sam bila kod njega u gostima. Svaki puta kada mi priča o našem kraju,o svom djetinjstvu te prve četiri godine života koje je proveo na Vajnvrhu,osjetim u njegovim riječima nostalgiju. Priča mi kako godinama sanja isti san. Sanja da je dječak i u snu živi na svom Vajnvrhu onako kako ga se sjeća kao dijete dok nije morao otići odande. U snu se on vraća u svoj rodni kraj. Tako sanjaju ljudi koji čeznu za svojim rodnim krajem. Čula sam već više puta o snu o povratku u rodni kraj od ljudi koji su morali otići. Sanja on o mjestu gdje su njegovi korijeni. Priča Zvonko da je Vajnvrh nekada imao oko 120 numera. Danas ih je jedva par.Pustošiti je počelo tih nesretnih godina II. Svjetskog rata kada su Talijani zajedno sa četnicima palili i uništavali naš kraj,a ljude masovno ubijali. Ljude i dječake su vodili na strijeljanje u Sabaljsku Dragu. Među tim dječacima bio je i Zvonkov bratić Jure Krznarić,također sa Vajnvrha. Jure je preživio strijeljanje te 1941. kao i zarobljavanje u Domovinskog ratu,te zloglasni kninski zatvor. Danas opet živi na svom Vajnvrhu. Zvonko i njegova brojna obitelj su također rijetki sa Vajnvrha koji su preživjeli ta strijeljanja. Otišli su teretnim vlakom u Okešinec,u općini Križ te tamo počeli novi život. U svemu tome im je pomogla Zvonkova teta koja je bila udana u imućnu i dobru obitelj u Okešincu pa su tako i dospjeli u taj kraj. I sama imam rodbine u Križu. Po Stipanovoj,Kovačevoj strani. Jedino što su Pavlići sa sobom ponijeli sa Vajnvrha u teretni vagon je bila mala buša. To je,kaže Zvonko,bila kravica koja je hranila obitelj na Vajnvrhu i othranila ju i u Okešincu u koji je sa njima došla. A u srcu su ponijeli uspomene sa svog rodnog Vajnvrha i onaj naš poznati lički ponos. Život u onome kraju počeli su,kako kaže naš narod,od nule,ali kako su marljiva i vrijedna obitelj,bili su uzor tamošnjem puku i dobro se svi snašli u životu te ih tamošnji narod veoma cijeni i poštuje. Drago mi je kada to vidim. Podsjeti me to na poznate stihove jedne naše prelijepe pjesme,a koji idu ovako: „Budi čovik,to je dika. Budi roda svoga slika. Gdje god da te život nosi,uvik moraš znati tko si. Jer tko život tako prođe,ponosan pred Boga dođe…“ A ja sam uistinu ponosna na Zvonka i zato ga volim zvati „Liko,moja diko“. Zvonkova braća i njihove obitelji su uspješni poduzetnici i poštovani ljudi. Zvonko je svoj kruh išao zaraditi u Njemačku,ali otišao je samo s namjerom da pošteno zaradi novac te se vrati u Domovinu kako bi mogao izgraditi obiteljsku kuću i imanje za sebe. Tako je i bilo.1961. odlazi u Njemačku na rad,a s vremenom otvara i vlastiti restoran te se bavi ugostiteljstvom,a 1969. godine se vjenča sa svojom dotadašnjom djevojkom Ljubicom koja je rodom iz njegova novoga kraja u koji je došao sa Vajnvrha. Ljubica je po zanimanju medicinska sestra,a 1974. Zvonku je rodila sina Patrika u Njemačkoj. Oni ostaju vjerni svojoj Domovini i materinjem jeziku te svog sina od samoga početka uče materinjem jeziku u tuđini. Radili su oni marljivo u tuđini,ali su i dosta putovali Europom. Bili su čak i u Indiji,Kanadi,na Aljasci itd. Uživala sam dok mi to pričaju. Jer oni su doista i svjetski putnici. A u tom svijetu zadržali su svoje poštenje i ponos,te se 1978. vraćaju u Domovinu,u Okešinec sa sinom Patrikom gdje grade obiteljsku kuću i imanje. Danas je njihov Patrik oženjen,a on i njegova supruga Laura imaju sina i kćer. Od 1979. Zvonko se počinje baviti konjogojstvom kada je kupio jednog konja šarca. A danas je poznati uzgajivač hrvatskih posavskih konja te ih sada ima oko četrdesetak. Član je i tamošnje Udruge uzgajivača konja HP,član Središnjeg saveza uzgajivača konja HP,a bavi se i lovstvom te ima posavskog goniča Liska na kojeg je jako ponosan,zatim ptičara,ali i vjernog i oštrog čuvara kuće,njemačkog ovčara Rexija. Moram kazati da je vrlo zanimljiv način na koji smo se ja i Zvonko upoznali. Poveznica je ljubav prema konjima pa sam tako posredstvom Središnjeg saveza uzgajivača HP stupila u kontakt sa ovim čovjekom te ga tako i upoznala prošle jeseni i kupila od njega svog vranca Vezira kojeg ja rado zovem Morica (Moro). Nudili su mi i drugi svoje vrance,ali nekako je sve to bilo povezano sa sudbinom i božjom voljom pa je Bog htio da upoznam Zvonka i kupim vranca baš od njega. Kako je nevjerojatan taj Bog. Znala sam da je On odlučio kada ću imati vranca i od koga ću ga kupiti. I zahvalna sam Mu na tome jer danas poznajem Zvonka Pavlića i njegovu suprugu Ljubicu koji su mi uistinu dragi ljudi i volim provesti svoje vrijeme sa njima. Uistinu volim i ne mogu zaboraviti što su dosad sve učinili za mene i moga Moricu. Nedavno sam se čula sa njima telefonski i dogovorili smo se kada ću im doći. I došla sam im sa toliko radosti u srcu jer veselim se kada idem k njima. Taj ionako kratki put od Zagreba do Okešinaca skoro sam preletjela autoputem i našla se u njihovom dvorištu,a Rexi me na ulazu oštro pozdravio,ali samo nakratko jer kada sam ja pozdravila njega,postao je blaži i samo me znatiželjno promatrao. Nije me vidio malo duže pa tako onda malo ta reakcija. No dobro. Ja i Zvonko smo pošli da me učlani u njihovu Udrugu uzgajivača konja HP,a usput dok sam vozila objašnjavao mi je da u tom kraju živi dosta Ličana iz raznih dijelova naše Like. Bili smo i u Martinskoj Vesi,u Središnjem savezu uzgajivača konja HP,te upoznala tamo divne ljude na čemu sam također zahvalna i drago mi zbog toga. Upoznao me Zvonko i sa poznatim uzgajivačima konja HP koji su ujedno i njegovi prijatelji,družili se uz piće u njihovom poznatom kafiću u koji prije svega i najviše dolaze uzgajivači konja. Bože,kako sam se dobro osjećala. Bolje i lijepše nego da sam u West Virginiji ili nekom western filmu. Pokazao mi je Zvonko i dio Posavine koja je uistinu prekrasna,pričali o Stjepanu Radiću jer je Posavina njegov rodni kraj,a pričao mi je i o ljudima toga kraja i njihovim običajima. Gdje god bi prošli,ljudi su pozdravljali Zvonka. Poznaju ga,ali sam vidjela da ga i zaista cijene. To mi je bilo tako lijepo za vidjeti,ali i drago. Teta Ljubica nas je kod kuće dočekala svojim finim ručkom i tortom od jagoda jer otprije znam da lijepo kuha kada sam bila sa obitelji kod njih. Ona je žena neobične dobrote. Nevjerojatna je. Ja ju zovem i Žena stijena. Družili smo se uz ručak,gledali Moričine fotografije i komentirali koliko je napredovao zadnjih mjeseci,smijali se njegovom proslavljenom 2. rođendanu,torti od zobi,voća i povrća i tome kako mu sve tepamo i kolika je maza. Vole Zvonko i Ljubica blago jer se i prema svom blagu odnose s poštovanjem i dobrotom. Kada ih ponekad nazovem,ja obavezno upitam i za konjiće i kako su. Zvonko mi odgovori na svoj vrlo zanimljiv način i tako volim kada to kaže,a kaže ovako kad upitam: „Dobro su svi. Cure su na pašnjaku,a „dečki“ (pastusi) su doma“. Ja se rado nasmijem tome jer on uistinu voli blago. Ni taj dan kod njih nisam propustila priliku da obiđem „dečke“ i da im se javim. Poveli su me u štalu da ih pozdravim i pomilujem. Pozdravila sam ih,a oni su me znatiželjno promatrali ispod svojih gustih šiški i ćulili uši prema naprijed. Najviše me iznenadio Mladen,ali ugodno. Prošli puta kada sam bila bio je pomalo sramežljiv i samo me znatiželjno promatrao. Ovoga puta mi je neprestano mirisao kosu i ruke i dijelio svoje konjske puse kako to čini i moj Morica kada se umiljava. Teta Ljubica je rekla da on osjeti kako i ja imam konja i da zna da volim konje. Da,to je točno. Ali je točno i to da je Mladen jako umiljat. Mirni i dobri su i ostali „dečki“,ali ovaj je posebna priča. Pozdravila sam i pse,a Lisko je od veselja skakao u zrak i šapicama mi dodirivao ramena. Podsjetilo me to na vrijeme kada je i moj tata imao posavske goniče. Jako sam ih voljela. Zato mi je njihov Lisko posebno drag. Ali poveli su oni mene i na livadu iza imanja da mi još nešto pokažu. Doveli su me,a tamo su bile u svom koralu dvije kobile. One su morale ostati kod kuće pa nisu išle sa ostalim „curama“ na pašnjak koji je vrlo udaljen od kuće,a na kojem borave tokom osam mjeseci u godini svi konji toga kraja. Dakle,ovome prizoru sam se najviše obradovala i morala sam to fotografirati. Kobile su mirno stajale,a iz slame je nešto virilo. Približila sam se,a ono iz slame ustane mali ždrijebčić („dječak“) te sramežljivo odskakuta svojoj majci na cicu. Bože,koji lijep prizor. Kažu mi da je star svega četiri dana,a druga kobila se uskoro sprema za ždrijebljenje. Osim što se sprema za ždrijebljenje,ona nije mogla sa „curama“ biti na pašnjaku jer je „kolovojka“ pa potrga žicu i za njom krenu i ostali konji pa znaju tako napraviti i kvar na njivama. Stoga je „cura“ doma. Moram spomenuti da Zvonko i Ljubica u svojoj kući u jednome kutu imaju punu policu pehara i priznanja. To su pehari i priznanja koje su osvojili njihovi konji na izložbama i drugim manifestacijama. Među njima svoje šampionske pehare ima i Jablan,Moričin otac. Zvonko je na Jablana osobiti ponosan. A ponosna sam i ja pa ponekad dok laštim svog Moricu i pričam mu. On me samo znatiželjno gleda. Kažem mu: „Znaš,Morice,dobrog si ti roda i iz dobre si kuće ovamo došao“. Ja ponosna sam na to kao i na to što sam upoznala tu dragu obitelj i na svaki njihov uspjeh i pobjedu jer roda moga je to slika. Raduje me i to što jedva čekam da ja i moja obitelj ugostimo njih kod sebe u Cerovniku. A obećali su i veselimo se tome što će nam uskoro doći. A dođu oni u naš kraj i na Vajnvrh kada to mogu. Ja im se od srca i ovim putem zahvaljujem na gostoprimstvima i na svemu što su učinili za mene,a uz to želim im i dalje uspjeha,zdravlja i pobjeda te im ovom prigodom posvećujem stih jedne poznate i prelijepe pjesme,a koji ide ovako: „Tamo gdje su moji korijeni sto ljepota živi u meni,tamo nosim svaku pobjedu,svojoj zemlji,svome narodu…nosim svaku pobjedu…“

Do nekog idućeg javljanja,pozdravljam sve svoje iskrene čitatelje,a posebno Ličane i Cerovničane koji su rasuti po cijelome svijetu i poručujem im neka ne zaborave svoje korijene jer nije ih zaboravio ni Zvonko Pavlić. Ne zaboravite djecu učiti materinjem jeziku i svome porijeklu,a ako je moguće i dovesti ih tamo gdje su njihovi korijeni…od srca,vaša Ljiljana.