Ovo je priča o vrancu. Nije to tek bilo kakva priča,niti bilo kakav vranac. Ovo je priča o vrancu iz mog sna kojeg sam sanjala od svoje trinaeste godine pa sve do prošle jeseni.
Ispričat ću vam je,ali prije toga slijedi jedna digresija koju ja jednostavno ne mogu,a ni ne želim izostaviti jer je jedna osoba doista zaslužna za to što volim konje. A riječ je o ocu moje majke,dedi Draganu iz Modruša. Deda je nekada imao dva lijepa dorata,Cvetka i Prama. Kako se prije za kruh zarađivalo i kirijom,tako su i Cvetko i Pram vjerno slušali i radili sa dedom u kiriji i svaki dinar sa njime zaradili. Voljeli su te konjiće svi u kući,a deda Dragan i njegov otac,a moj pradjed Mata su se posebno ponosili njima. Nisu oni njima bili samo konji za kiriju. Bili su oni njihov ponos i blago koje su uistinu voljeli i poštivali. I nije njima trebao korbač. Toliko su bili pametni i poslušni da je bilo dovoljno da deda usnama učini jedan poseban zvižduk i Cvetko i Pram su vjerno i strpljivo čekali da izvuku kladu. No,nisu oni samo bili kirijaški konji. Radili su oni i kod kuće.Služio je Pram i vojsku pa je nosio samar,a vratili su im ga kući bolesnog,sa upalom pluća. Liječili su ga kod veterinara i izliječili.Išli su oni i u svadbe. Uistinu,nevjerojatna su stvorenja ti konji. Vodio ih deda na Progon,mjesto ispod kuće Dragana Kesera gdje su ljudi kupali konje. A znao je i galopirati Dragan,kaže baba Mare. Tada je imao otprilike godina kao i ja. I nijednom,kažu,nije pao sa konja. A kako ih je samo znao natjerati u galop.I dan danas volim kad o tome pričaju. Moj deda Dragan je za mene bio važan lik. Ali kako svemu jednom dođe kraj,tako je došlo vrijeme da se obitelj oprosti sa Cvetkom i Pramom. Više ih nisu mogli držati i preostalo im je da ih prodaju. Teška srca su se oprostili od njih. Baba je plakala jer je isto voljela te konjiće. Ona ih je naučila sa dedom Matom voziti kola i sve što je bilo potrebno,a sve to dok je nosila najmlađe dijete,Marijanu. I nije se bojala ničega,iako su tada bili još mali i vižlavi. Uistinu ih je voljela. Dragan nije plakao. Samo je konje,ormu i kola predao kupcu i ostao stajati na dvoru dok su mu Cvetko i Pram zauvijek odlazili. Kažu da mu je bilo teško za njima,ali suzu nije puštao. Bar ne pred njima. Otišao je na prag štale,sjeo,gledao u zemlju i samo šutio.Tugovao je još dugo za Cvetkom i Pramom i često odlazio na prag štale i tamo sjedio. Nije on,zapravo,njih nikada ni prežalio.Pričali mi o svojim konjima dok sam još bila malena,pokazivali mi njihove fotografije,a ja sam ih sve više voljela. Zavoljela toliko da sam onako malena poželjela imati svog konjića. Samo svog. I rekla sam više puta mami i tati o mojoj želji,ali nisu me ozbiljno shvaćali jer su mislili da je to hir djeteta od par godina. To nije bio hir. To je bila želja. Silna želja,a oni to nisu shvaćali. I rekla je mama jednom dedi da mi ne priča više o konjima jer kad me dovede kući ja njoj „probijam mozak“ sa pričom da mi kupe konja. A naumili smo ja i Dragan u Duga Resu jednom da kupimo kokota i jarca. Ja sam dedi kao mala pisala recepte i uputnice za bolnicu,pravila se da sam njegov doktor,a on je meni obećao da idemo kupiti kokota i jarca. Baba je rekla da on to mene zeza i da ne postoje kokot i jarac koji pričaju.Ok,dobro,prihvatila sam. Ali i dalje sam voljela dedine šale jer je deda šaljivdžija. Zato ga djeca vole. Voljela sam i još uvijek jako volim dedu kojeg od mila zovem dedi. Volim ga jer i danas se sa mnom zna zezati,ali volim ga i zato jer je učinio da zavolim konje. Volim i babu Maru,ali dedi je dedi. I tako sam ja rasla,a u meni je rasla sve više i više želja da i ja imam svog konjića,ali mama i tata su rekli da imamo i previše blaga u dvije štale,previše posla oko njega,ali i ostalog posla da bi se još i mojim konjem bavili i rekli nek se spustim na zemlju jer ništa od toga. Kako žalosna sam bila kada su govorili da je to hir. Nije bio hir. Znala sam da nije,ali nisam im mogla objasniti. Zato bih odlazila u mamin ormar,sakrila se u njene kapute i plakala za konjićem. Kada bi me mama zvala i tražila po cijeloj kući i oko kuće,ja namjerno se nisam htjela javiti. Baš iz inata i prkosa nisam. Ponekad bih iz obiteljskog albuma vadila Cvetkovu i Pramovu sliku,gledala i mislila kako da dođem do svog konjića. Sjećam se da sam jednom usnila prelijepi san. Bio je to san o mom konjiću. Nije bio dorat kao dedini konjići,već je bio vranac. Prelijepi mali vranac sa blagim očima i gustom grivom. Ja stajala sam na našoj livadi,a on je trčao prema meni. Kada je dotrčao do mene,ja naslonila sam lice na njegovu glavu i prstima mu češljala njegovu lijepu grivu.Ponekad bih sanjala da mu se popnem na leđa,a on me nosio trčeći našom velikom njivom prema Zavrtu i Javoru. I vraćao bi me natrag kući,donio me do naše stare jabuke,a onda bi nestao i tada sam se budila. Bila sam sretna zbog tog sna jer bar sam u snu imala svog lijepog malog vranca,ali i tužna jer je bio samo san.Ali najlijepši san kojeg sam ikad u životu sanjala. I ja sam u snu galopirala na svom konjiću kao i deda Dragan na svojim doratima. A primjetila sam da mi je konjić dolazio u san kada bih zbog njega bila jako žalosna. Dolazio je valjda da me razveseli malo. Nikome nisam pričala o tom snu jer sam mislila da mi konjić više neće doći ako nekome kažem. Jednom prilikom dok sam dedi Stipanu držala janjad da im on očisti i obreže papčiće,ja pitala sam ga zašto u štali nema mjesta za jednog malog konjića? A dvije štale imamo. Stipan je pustio janjetu nogu,pridigao se i rekao: „A,Ljiljice…“ i ništa više. Ja vidjela sam da je dedi bilo žao što mi mama i tata ne daju imati konjića. Šutio je cijelo vrijeme,a poslije je otišao u kuvarnu. Tamo je tati i mami rekao:“Zašto maloj ne kupite ždribe?“ Mama je rekla da mi deda Dragan puni glavu sa time i da ništa od toga. Tata se složio. Ali deda je rekao da on ima nešto ušteđenih novaca od prodaje janjadi,ne mnogo,ali dovoljno za jedno ždrijebe i da mi ga on želi kupiti. Nikako se nisu složili mama i tata sa tom idejom. Stipan je ustrajao i rekao da će on sa mnom i deda Draganom poći na sajam i kupiti mi ždrijepčića. Ne dolazi u obzir i amen,rekao je tata. Rekao je još dedi da on nema vremena ići na posao,raditi sve poslove oko blaga,oko kuće,na njivi i još meni odgajati ždrijebca. A k tome iduće godine sam ja trebala na školovanje u Zagreb i da nema smisla da mi kupuju ždrijebe. A kad je Stipan rekao da će mi on odgajati ždrijebe,tata je rekao da je prestar i da bi mu bilo bolje da smanji broj blaga jer je i to previše za njega. Stipan se naljutio kad mu je tata rekao ne samo da je star,nego i prestar i otišao van vičući da nitko njemu neće govoriti da je star i prestar i da smanji broj blaga. A volio je on blago. Ja sam sve vrijeme čučala ispod prozora kuvarne i slušala sve to i shvatila da od mog konjića ništa. Opet sam otrčala u ormar kao nekad kad sam bila malena i tamo se zašunjila u mamine kapute i plakala. Jedino što me tješilo što je vani počela padati moja lijepa kišica koju sam odmalena voljela i to što sam se nadala da ću možda te noći opet usnit mog malog vranca. Vrijeme je prolazilo,a moj mali lijepi vranac je ponekad dolazio mi u san. Svaki put sam mu se toliko radovala. Došlo je i vrijeme da odem na školovanje u Zagreb. Nagovarali me da upišem medicinu,ali ja nisam htjela ni čuti. Ja upisala sam veterinu.Znala sam od svoje četvrte godine da to želim. Mama nije bila oduševljena,a neke kolege iz osnovne škole su mi se zbog toga sprdale pred svima pa i jednom prilikom pred profesorom matematike, Milanom Hrvojem kada me profesor upitao što ću upisati.Rekla sam mu,a jedan moj kolega je dobacio jedan prost komentar na to i smijao se ko lud,a počeli su se smijati i još neki. Ove zime je baš taj isti kolega prišao meni u vlaku i od cijele litorine i slobodnih mjesta u njoj došao ravno k meni i pitao da li može sjesti kod mene. Pa slobodno sjedni,ali ga više nisam uopće doživljavala pa mu je malo bilo neugodno zbog toga. Tako doživljavam i još neke pojedince koji su me tog dana '95. uvrijedili i nasprdali. No,dobro,ja im želim sve najbolje,ali kad očekuju moj pozdrav,ja ih uopće ne doživljavam i onda se čude što ja tako prema njima. Ali ja ne zaboravljam taj dan nikada. Ja sam te '95. ipak upisala veterinu. Sjećam se dana kada sam odlazila u Zagreb. Tata je morao raditi te nedjelje pa nas je u Zagreb vozio dedin brat,a tatin stric. Pošli su sa mnom mama i braća. Kada sam se trebala pozdraviti sa Stipanom,bilo mi je teško jer nisam iz ruke htjela pustiti tu vrijednu i ispucalu ruku koju mi je htjela kupiti konjića i sa zadnjim novčićima koje je uštedio.Tako mi je bilo teško. Deda mi je poželio sve najbolje i rekao da se strpim dok ne porastem i da će se vjerojatno mama i tata predomisliti u vezi konjića. I godine su prolazile,mi smo prodali ovce i bavili se uzgojem goveda simentalske pasmine. Štale su bile prepune i opet nije bilo mjesta za mog konjića. Nisam ga više nikad spominjala,samo ponekad mi je navratio u san da me posjeti i podsjeti da ga ne zaboravim. Nisam ga zaboravljala. Ja sam tih godina upoznala ljude koji su imali konje i odlazila kod njih da ih vidim i da se družim sa njima. Odlazila bih radosna k njima,a vraćala se tužna jer nisam mogla imati svog konjića. Tada sam odlučila da više neću odlaziti tamo gdje su konji. Sve dok ne budem imala svog. Tako je i bilo. Prošle godine sam roditeljima rekla kako više ne mogu tako i da me boli srce što ja koja volim konje i imam sve uvjete za držanje konja,ja ga nemam. Kako to može biti? Tada je tata pristao,braća isto,a na kraju se i mama složila jer sada je u štali mjesta bilo i više nego previše. Jednom je tati došao Željo Kolić,zvani Šklobot iz Zagorja i sjedili su vani i pričali o ratnim vremenima i kako su branili Cerovnik zajedno,a onda je htio vidjeti štalu. Ušao je u štalu,sjeo na jasle i rekao da toj štali fali ždrijebac. I Željo voli blago,a ima i konje. Tata je rekao da je moja želja imati konja,a on mu je rekao neka mi to ispuni jer je šteta i grijota u takvoj štali ne imati konja. Meni je uvijek drago kad vidim tog čovjeka. Zato što je branio moj Cerovnik,zato što voli blago,ali zahvalna sam što je tog dana došao kod tate. Deda Dragan je bio oduševljen što ću ja konačno imati svog konjića. Još samo da je Stipan ovdje pa da ga vidi,pomislila sam. Ali ipak,znala sam da me on gleda negdje odozgo sa nebeskih njiva i da se veseli zajedno sa mnom. Preuerdili smo mjesto za mog konjića tata,Dario i ja,svježe mu pokrečili štalu i još je trebao stići obećani konjić. Ali ni slutila nisam kako se stvari mogu zakomplicirati i da će mi put do mog malog vranca biti toliko težak. Stalno neke prepreke i prepreke i prepreke…ja nisam mogla vjerovati što mi se to događa. Sve imam za njega,a do njega ne mogu. Kako to sad? A tolike ga godine sanjam i strpljivo čekam. Ako je netko imao toliko strpljenja,to sam valjda bila ja. Ali sada mi je strpljenje bilo pri kraju. Te jesenske večeri otišla sam u svoju sobu i opet zaplakala. A onda nisam mogla moliti pa sam Bogu rekla ovako nekako: „Šta mi to radiš? Šta ti je? Ja sam samo htjela svog lijepog malog vranca,a ti mi moraš zakrčiti svaki put do njega! Kakav si ti Bog? A ja uvijek govorim da me Ti voliš,a ti meni ovako? „
Odgovora nikakvog nije bilo par tjedana,a ja sam bila toliko žalosna i ostalo mi je još samo par kapi strpljenja. Zato sam ga odlučila zamoliti da mi da bar još malo strpljenja i ako On želi da mi pomogne naći put do mog malog vranca. Nisam odgovor odmah niti očekivala. On mi ga uvijek pošalje kad se najmanje nadam. I kroz par dana ja dobila sam odgovor tako što mi je On na moj životni put poslao čovjeka koji je imao konjića za mene. Ni više ni manje nego mojim prezimenom-Pavlić. Zvonko Pavlić,i još k tome čovjek rodom iz mog kraja . Ja sam ostala u čudu i znala sam da je to Njegovo djelo i Njegov odgovor. Znala sam to i jednom prilikom smo ja i Zvonko o tome razgovarali i složili se da je On odlučio i da je to Njegova volja bila. Dakle,Zvonko i ja smo se raspričali telefonom o Cerovniku,konjima…i reče da ima još malih vranaca,ali i da ima jednog malog većeg,te da su sada svi na pašnjaku sa kobilama,ali kad ih dovede kući pozvat će me da dođem pogledati sviđa li mi se koji i da li bar ijedan liči na onog kakovog ja želim. Ja bila sam toliko sretna. I došao je taj dan. Tata,Dario,Filip i ja smo krenuli u Okešinec. Došli smo,a Zvonko i Ljubica su nas srdačno primili. Ne mogu zaboraviti taj dan i osmijeh na Zvonkovom licu kada nas je dočekao na naplatnim kućicama u Križu. Ja bila sam toliko radosna. Zvonko je prethodnog dana išao po mog konjića kamionom na pašnjak koji je vrlo udaljen od kuće. Cijeli dan do večeri ga je tražio po svim pašnjacima i predvečer ga našao. Imao je dosta posla dok je ukrcao mog konjića na kamion zajedno sa njegovom mamom Dudom. Ali imao je strpljenja i uspio je. Tata je rekao: „Vidiš li što čovjek tebi za volju radi?I sad još reci da to nije taj kakvog želiš i nećeš dobiti nikakvog. Dario se složio sa tatom. Znala sam da su bili u pravu. Ali ipak,ako ne bude onakav kakvog sam htjela,ja ipak ne želim onda nikakvog. Kako sam samo išla na živce svojima sa tim prebiranjem i stvarno su i oni imali zadnje kapi strpljenja sa mnom. Tada su Zvonko i Ljubica izveli konjića iz štale da ga vidim na dvorištu. Bože,ja sam ostala u čudu. Kako milo i sramežljivo je gledao. Rekao je Zvonko da je sagnuo glavu jer nije još navikao na puno ljudi i da je malo sramežljiv. Čak je malo i zanjištao,onako sramežljivo i stisnuo se uza Zvonka. O,kako milo i slatko mi je to bilo za vidjeti. Srce mi je igralo u grudima,a ja sam htjela zaplakati od sreće. Malo pomalo i zbližila sam se sa konjićem,a onda mi je pomirisao ruke,pa kosu,pa ramena i ostavio svoju glavu meni na ramenu. Ljubica je gledala i čudila se,a Zvonko je rekao da je to moj konjić. Nije mi trebao ni reći,ja sam to već shvatila. Otišli su u kuću,a ja sam se još malo družila sa njime i htjela da upamti moj miris kada dođem idući puta po njega. Shvatila sam da je to taj konjić. Da,bio je to moj lijepi mali vranac iz sna. Ušla sam u kuću,a čekalo se samo mene da se sjedne ručati.Ručali smo,a moji su me gledali jesam li definitivno odlučila da je to taj konjić. Ja htjela sam se malo družiti sa njime da vidim kako me prihvaća i da li je zaista onakav kakav je bio i na dvoru kada su ga izveli. I bio je,zavoljela sam ga odmah. A on mi stalno mirisao ruke,kosu,ramena,lice…Kada sam pitala za cijenu,Zvonko je rekao da je za mene napravio drugu cijenu,a koje su cijene konja danas znala sam ja to već otprije,ali oni su za mene napravili tako. Ali samo zato što sam to ja i zato što su shvatili da doista volim blago. Rekli su mi:“To je cijena za tebe i nikoga više“. Ja sam još jednom ostala iznenađena i pitala da li su sigurni? Ljubica je rekla da to tako prihvatim i gotovo. Prihvatila sam i nisam mogla vjerovati sama sebi. Znala sam zašto je taj put do mog konjića bio toliko zakrčen. Da bi dobila pravog konjića i upoznala te ljude. Mama nas je nazvala da li smo pazarili i rekla sam da jesmo,a ona je bila tako sretna. Sada se toliko radovala mom konjiću. U gostima smo kod Zvonka i Ljubice ostali i više nego što smo planirali jer jednostavno nas nisu puštali kući iako su još neke obveze čekale. Nazdravili smo mom lijepom malom vrancu kojem u dokumentima stoji ime Vezir,ali ja sam mu pripremila ime. Zvat će se Moro jer je vran,a odmila ga zovemo svi Morica. I uistinu,Morica je toliko pametan i umiljat konjić. Svi ga volimo. Sada Morica uživa na svom novom imanju,u Cerovniku,a ja obećala sam mu da ako i dalje bude dobar ja otići ću opet u Okešinec i kupiti mu djevojku da ne bude sam. I raste već njegova djevojčica za njega. A kad naraste,ja dovest ću mu je. Uskoro će ga posjetiti njegov prijašnji gospodar i ja radujem se tome jer Morica je prije mene uistinu imao dobrog gospodara. A ja sve što radim,kažem: „To je za Moricu. To ću kupiti Morici.“ Moj lijepi san od moje trinaeste godine. Valjda su morale proći sve te godine da mi se ispuni taj san. I ispunio se. Imao je Morica već puno posjetitelja otkako je došao u Cerovnik ,a neki mi nudili "neke dobre pare" za njega,neki su mi nudili drugog konja i još nadoplatu i nisam mogla vjerovati što je sa tim ljudima? Ja jedva sam ga pronašla pa da ga prodam?! Rekla sam da jednostavno ne postoje te pare na svijetu za koje bih dala Moricu i da nema cijenu. On nije tek obični konjić,ali nisam im objašnjavala zašto. Bilo je i vrlo ljubomornih posjeta iz Josipdola,zlobnih komentara iza leđa i da je to maza,da ništa neće taj konj kod nas naučiti, a moj Morica im je baš kao za inat dokazao sve suprotno. Ali ima jedna jako važna stvar u svemu tome i zašto Morica sluša. On nikada nije dobio batine,niti od prijašnjeg gospodara,niti od nas,niti će ih dobiti. Sa Moricom se postupa blago i blagim glasom,ali sam po sebi je poseban. Jedan je čovjek prije Uskrsa tatu pitao da li bi mu prodao Moricu? Tata je rekao da je to moj konj te bi bilo bolje da to preda mnom niti ne spominju ako misle doći na naše imanje ubuduće te da bi on radije bio gladan,nego da proda tog konja kojeg svi volimo.Ja nisam mogla vjerovati koja je to drskost da mi opet i to ovaj put iza leđa pitaju je li konj na prodaju.Ono što znam jest to da će taj konjić,ako Bog da,na mojem imanju biti dok god mu se živjeti bude dalo. Deda Dragan i baba Mare ga posebno vole vidjeti. Morica ih je odmah prihvatio. Kao da zna da su nekad imali konje.Ja uživam kada ga gledam kako potrči livadom onako kao za sebe. Prošli tjedan sam mu sređivala još neke dokumente i navratila sam na par sati kući da obiđem roditelje,braću i Moricu,donijela mu vreću jabuka koje obožava i rekla u šali: „Morice,ti si faca. Znaš li da si važan lik?“ A on me samo pogledao onim svojim lijepim i blagim očima i zagrizao novi griz jabuke iz moje ruke. E,da…
Nema komentara:
Objavi komentar