Sinoć su svi nekako radosni pošli na to mjesto. Vidjelo se to na licima. Sjajila su kao i oči. A ispred velikih vrata stajao je čovjek koji je nešto govorio. Mladi su se počeli primicati da čuju što govori. A kazao je ovako i vrlo blagim glasom: "Imam šest anđela. Trebam još jednoga,molim Vas...želi li netko biti sedmi anđeo...?" Kako neobično,kako nestvarno,ali simpatično i lijepo je to bilo...
I pronašao je on svog sedmog anđela koji mu je nedostajao... :)
Ušli smo svi unutra,a tamo se već počela moliti krunica. Svi su se priključili molitvi. Bilo je posebno jer su svi nekako radosno molili. Nakon toga,zapjevali smo ulaznu pjesmu. Tako lijepu. Pjesme su to za mlade jer je to i bila misa za mlade. Volim te pjesme i rado ih pjevam. A onda je došlo i čitanje. Uistinu lijepo jer na tom mjestu nema natjecateljskog duha,čudnih pogleda i sličnih stvari. Osjeti se zajedništvo. A poslije čitanja izašao je taj jednostavan čovjek,jednostavne duše čiju homiliju svi rado slušaju. A slušali smo svi bez daha. Volim ga slušati jer poruke njegovih homilija su briga i ljubav prema bližnjemu i zajednici. To zapravo i treba biti prava poruka katoličke Crkve,a ne poruka kritike i osude,a govornik koji tako nastupa tada liči na "Tankoćutnog Dubokomislioca" koji krivu poruku šalje. Ali zato ima još uvijek onih jednostavnih duša koji ne samo da šalju tu poruku,već ju uistinu i žive. Drago mi je zbog toga i volim odlaziti na ta mjesta sa radosti u srcu.Podsjeti me to na vrijeme kada sam nekada živjela na Jordanovcu,a svake večeri smo odlazili na molitvu,čitanje,pjevanje. Bilo je to lijepo vrijeme u župi kod Isusovaca. Tamo sam upoznala i obitelj Božić. Jednu brojnu i jednostavnu obitelj koja nam je svirala i pjevala neke pjesme,a jedna od njih je i ova. Nalijepše mi je kad zapjevamo : "Na babilonskim obalama sjeđasmo mi..." :)
Nema komentara:
Objavi komentar