Preko polja kroz sjećanje ide...ako sam ikoga ikada poslušala, bio je to Stipan...ako sam ikad nekog tako dobro razumjela i ako me ikad netko tako dobro i bez riječi razumio, bio je to deda...ako me ikada itko naučio da volim moju lijepu zemlju Hrvatsku i sve one najvrijednije stvari, bio je to deda...mislili su neki da meni i braći puni glavu nevažnim stvarima...ne, dedine riječi bile su od zlata za mene...toliko sam puta znala razljutiti dedu, a on bi mi oprostio...ako me ikad itko odmalena vodio u Crkvu na nedjeljne mise, bio je to Stipan...još na rukama me nosio, dok nisam mogla stići dedin veliki korak...danas se našalim pa kažem da su to bili koraci od milje...i ruke tako velike da bih kao malena sva u njih stala...ako me ikad netko naučio da poljubiš izvor prije nego li iz njega piješ, onda je to također bio on...ako me netko naučio da odmalena zavolim knjige i čitanje, bio je to on...nadasve sam voljela "dedinu zlatnu knjigu" iz koje mi je čitao...ljubila sam svaku njegovu knjigu, a osobito onu sa zlatnim slovima...ako mi je nešto bilo mirna luka, bile su to dedine velike i ispucale ruke na kojima bih počivala ili na kojima me nosio...mogla bih još nabrojati puno toga, ali bojim se da ne bi stalo ovdje...možda stane u knjigu...sve ostalo, što nije bilo dedino, bilo je sporedno za mene...ako mi netko nedostaje, onda je to on...iako živi u mom srcu zauvijek i iako ga nosim svuda sa sobom, ponekad toliko želim da sjedne uz mene i razgovaramo...iako razgovaramo na način na koji ja sa njim razgovaram...ali ipak nekad toliko jako nedostaje...i prejako...i danas je tako...iako sam istodobno i sretna...jer njegov rodni dan je i moj...i danas se Stipan opet rodio u mom srcu...nekako mi se nije spavalo noćas...čitala sam knjigu sa "zlatnim slovima" i cekala njegov rodni dan...Stipanu za rođendan...dok mu ne ispunim ono sto sam mu obecala kad je dva mjeseca prije smrti došao iz Topuskog...do onda, sretan mu rođendan...

https://www.youtube.com/watch?v=LXsIw4EF7io&feature=youtube_gdata_player