"Tamo gdje me srce vuče,za čim gine,zbog čeg' tuče,što je drago oku mom,to se mjesto zove dom. Kleknem pa se prekrižim,svetu zemlju poljubim,kao majka miriše kad se sinu raduje. Evo mene,moje nebo plavo,na srcu si mom,dolazio nisam ti odavno tamo gdje je dom. Evo mene,dal još mjesta ima tu na krilu tvom,zagrli me,zemljo moja mila,ovdje mi je dom."
31 siječnja 2014
28 siječnja 2014
27 siječnja 2014
Oganj...zanimljive uspomene krenu kad god vidim oganj...prije rata dica u nasem selu nisu imala internet i sve te cyber gluposti...mi nismo imali neke extra moderne i pomodarske gluposti od igracaka...mi smo delali svoje igracke sami...vinče, praćke, puške i tako...i voljeli smo oganj...jako...zapalili bi stogove sijena nasim babama i bilo bi: Cerovnik gori! ...jedan tjedan zapale Mikini svoj, drugi tjedan gori naš stog sena pa SUP-ovci na uviđaju, pa vatrogasci, pa ljudi iz sela pomažu gasit...pa u ratu zapalila ja Cinter...Cinter sav gori...baba Anka Kovačova viče...ja i braća gasimo kaputima...sad znamo umrijet od smijeha kad se sjetimo toga...zanimljivije nam bilo neg današnjoj dici... ;)
A najvise su se zimskim radostima veselili psić Puppy i konjić Morica Brežnjev...Brežnjev nije nadimak po ruskom Brežnjevu ni po mojoj ruskoj šubari, kako me Maka zove, već je Morica dobio nadimak zato jer je pocinio strasan zlocin u stalici...pojeo je novu novcatu metlu od breze koju je Dašenjko kupio za njegovu kuću 39c...on je mislio da žiruje kao nekad u svom djetinjstvu i pojeo je sve grančice sa metle...o, kako li se Dašenjko uvrijedio kad je vidio kakav đumbus je Morica učinio u svojoj kući 39c...otada ga zovemo Brežnjev... :)
21 siječnja 2014
Bilo je to pretprošle zime,u prosincu...sasvim slučajno me pitala za čizme...mislila je to što je mislila...ne,ja nisam vojnik...ona kaže: "ja jesam"...tad mi je drago,rekla sam...nadasve drago...otada ju poznajem...strašna neka mala...kaže ona ovako: "jel može pozdrav za mene i moju regimentu?"...ma to su ti sad cijele "prodecure" oko toga...prije moram tražiti zahtjev za odobrenje od mojih admina pa onda mi vidjet ćemo...pa kako to?! ...što ti nisi ovdje glavna?! ...ne,nas troje smo tim...tako to ide...ma daj,e,ideš mi na živce,i ti i tvoje "prodecure",kaže ona...kako sam se smijala rado na to...hajd,kakva si ti vojnikinja kad ti tako lako ispalim živce??...a,daj,šalim se...objavit ćemo ti pozdrav...i tebi i tvojoj regimenti...ok,samo je napisala...eo,mala,pozdrav...onako kako si htjela da napišemo... za tvoju - - - regimentu...i za tebe...ali ja biram pjesmu... ;)
Ma možeš satima stajati na kiši,ali ako ju ne razumiješ,badava...kišu trebaš razumjeti...čitaj i slušaj što kiša govori...kiša je milost...kiša je umjetnost...kiša je mnogo toga lijepog...samo ako znaš razumjeti kišu...ne volim kad mi neki ljudi govore da razumiju kišu,a nemaju pojma...kako razumiješ,pitam?...ne znaju...jer nemaju ta osjetila...za sve one kišne ljude...dobar Vam ovaj kišni dan... :)
20 siječnja 2014
Baš nešto danas sam imala zanimljive sugovornike...nadasve volim kad ljudi znaju o čemu govorim ili pišem...ne može to svatko...misle da znaju razumjeti, al nemaju pojma...u principu prije shvate djeca o čemu pišem, nego odrasli...jedan dječak i njegova mala sestrica shvatili su baš onako kako sam i željela da shvate...bila sam sretna zbog toga...otada ih svaki tjedan nagradim jednom pričom koju dobiju u pisamcu...vole ih čitat...bratac čita za obadvoje...tako su shvatili i priču o oblucima...ja ih obožavam...na mom pisaćem stoliću ima ih nekoliko sa ispisanim mislima...volim ih...danas, tako dakle, razgovaram sa dvije odrasle osobe o srcu i bilo mi zanimljivo, nadasve zanimljivo kako ljudi shvaćaju srce...na kraju sam rekla da je to u redu...neke misli su točne za njih, ali ne i za mene...zašto? ...zato da bi netko živio, bilo bi lijepo da pokloniš srce...kako? ...ima mnogo načina, ali jedan je specifičan...ali, pazite da poklonite uistinu osobi kojoj srce zbilja treba...i odaberite najlijepši način...vidjet ćete, živjet ćete u toj osobi zauvijek...čudni pogledi, ali složili su se ipak...najzad...do nekog idućeg dopisivanja i razgovora...od srca, Ljiljana... :) <3 :*
Što kad se kodovi ne poklapaju? ;) Ja kažem da za sve ima protuotrova...iako su se mnogi isfuravali na ono što ja činim ili slušam, opet im nije pošlo za rukom...tako je i sa ovom pjesmom...po njoj me poznaju...jednom sam je pustila Stipanu za njegova života...pažljivo je slušao i na kraju rekao: "Dobar je taj mali. Dobro pjeva."...tad je to postala moja i njegova pisma...jer uistinu, nešto je u nama Cerovničanima i divlje i jako...pazite na kodove i na to tko ste i što ste...uvik...za sve one koji znaju čitat kodove...oni koji ne znaju, ništa... dobar dan... ;)
Stig'o kod, dobar dan...ipak je specifičan...jer je moj, naravno... ovo se samo može meni dogoditi...ukoliko se dogodi i Vama da nema koda gdje bi trebao biti, tad budite smireni...Köln nije tako daleko... i daj pazite na pojas i brzinu...murja je iza ćoška, motorole rade...nemoj da Vas "opletu"...blok i pisaljka će učinit svoje...za one koji vole malo brže popeljat... nemojte, vozite se kulturno...bar dok ne zamaknete iza ugla... ;)
19 siječnja 2014
Preko polja kroz sjećanje ide...ako sam ikoga ikada poslušala, bio je to Stipan...ako sam ikad nekog tako dobro razumjela i ako me ikad netko tako dobro i bez riječi razumio, bio je to deda...ako me ikada itko naučio da volim moju lijepu zemlju Hrvatsku i sve one najvrijednije stvari, bio je to deda...mislili su neki da meni i braći puni glavu nevažnim stvarima...ne, dedine riječi bile su od zlata za mene...toliko sam puta znala razljutiti dedu, a on bi mi oprostio...ako me ikad itko odmalena vodio u Crkvu na nedjeljne mise, bio je to Stipan...još na rukama me nosio, dok nisam mogla stići dedin veliki korak...danas se našalim pa kažem da su to bili koraci od milje...i ruke tako velike da bih kao malena sva u njih stala...ako me ikad netko naučio da poljubiš izvor prije nego li iz njega piješ, onda je to također bio on...ako me netko naučio da odmalena zavolim knjige i čitanje, bio je to on...nadasve sam voljela "dedinu zlatnu knjigu" iz koje mi je čitao...ljubila sam svaku njegovu knjigu, a osobito onu sa zlatnim slovima...ako mi je nešto bilo mirna luka, bile su to dedine velike i ispucale ruke na kojima bih počivala ili na kojima me nosio...mogla bih još nabrojati puno toga, ali bojim se da ne bi stalo ovdje...možda stane u knjigu...sve ostalo, što nije bilo dedino, bilo je sporedno za mene...ako mi netko nedostaje, onda je to on...iako živi u mom srcu zauvijek i iako ga nosim svuda sa sobom, ponekad toliko želim da sjedne uz mene i razgovaramo...iako razgovaramo na način na koji ja sa njim razgovaram...ali ipak nekad toliko jako nedostaje...i prejako...i danas je tako...iako sam istodobno i sretna...jer njegov rodni dan je i moj...i danas se Stipan opet rodio u mom srcu...nekako mi se nije spavalo noćas...čitala sam knjigu sa "zlatnim slovima" i cekala njegov rodni dan...Stipanu za rođendan...dok mu ne ispunim ono sto sam mu obecala kad je dva mjeseca prije smrti došao iz Topuskog...do onda, sretan mu rođendan...
18 siječnja 2014
Tako, dakle, tema je bila i moj "nespecifični kod"...tada mi jedna žena reče: "Kakav kod, takva i ti"...možda, rekla sam...i kaže taj gospodin da im nikome tamo nije jasan taj moj kod i zasto ga nema tamo gdje bi trebao biti...ne, koda uopće nema...morat ćemo zvati upravu...pa dobro, rekla sam, a sad me pustite jer mi se žuri i moram stići tamo gdje moram...za mene je to bilo i odveć važno...više nego "nespecifični kod"...i zaista, spoznala sam rukovanjem da ovo je lijep neki dan, a ovi ljudi su "čvrste ruke, a meka srca"...odveć me se dojmilo...ali nemaju mnogi pojma što želim kazat...znat će nekom drugom prilikom...tako, dakle, i to mi je bilo milo...poslije je bila sjednica sa moja dva draga admina bloga i opet sam im prepričavala san o malom vuku...ti želiš nevolje, pitao je prvi admin? ne, ona želi vuka, ubacila se gospođa do nas...da, rekla sam i nasmijala se...ali, najsretnija bila bih da smijem imati pravo pravcatog malog vuka...no, to ne smijem po zakonu...ali, zato si mogu kupiti malog vuka koji liči na pravog divljeg vuka...nema šanse, rekao je drugi admin bloga...e, ima šanse jer sad ja postavljam svoje uvjete i pravila...još danas ću ga potražiti i to znam gdje...malo je bilo čudnih pogleda, no ekipa do našeg stola me podržala, a moja ekipa je morala popustiti...jer ja ne popuštam...tako, dakle, vidjela sam neke, ali moram ih vidjeti još kako bih se odlučila koji će mi biti toliko umiljato umiljat da bude član Vau-mijau koledža i moj ljubimac...tako, dakle, odlučih kupiti malog vuka...što majušnijeg...i da lijepo zavija...malog vuka...dobar dan... :)
Vukovi zovu...na osobit način...i sve će se promijeniti...sve...nedostajali su mi i nedostajala sam im...kako su te zvali, pitali su me danas na kavi? tako što svaku noć u zadnja tri dana sam ih usnila... o, Bože, tako su mi nedostajali...sada je sve drukčije...znala sam...lijep neki zimski dan...dobra Vam noć, dragi moji čitatelji...danas je dosta pisamca u kasliću...neka važna, neka nevažna...nevažna su odbijena...važna ću rado odgovoriti, a osobito ona pisamca i pozdrave vezane za blog...tako, dakle, zahvaljujem se na pozdravima iz BiH, osobito čitateljima iz Unsko-sanskog kantona...takodjer pozdrav jedan ide u Glinu, pozdrav u "Pored rijeke granica", jedan pozdrav za moje najvjernije čitatelje Abramoviće i zahvala na predivnim fotografijama...i još jedno pisamce iz Toronta...ne znaju dobro pisati hrvatskim jezikom, ali razumjela sam...hvala od mog srca svima... :)
14 siječnja 2014
Danas predvecer me netko nazvao na moj telefončić. Ja javila sam se, ali nisam isprva prepoznala glas. A tako mi poznat glas. Onda mi se predstavio. O, kako milo mi bilo zbog toga. Ponekad ga sretnem u našem gradiću. On uvijek me razveseli. Tog zimskog jutra sreli smo ga ja i moja braća najmilija u gradu. On me tako izgrlio kada me vidio. Nevjerojatan je. On ima puno knjiga kod kuće. I puno knjiga je pročitao. I slaže pjesme čak. Složio je i jednu o komunistima i recitirao mi ju prošle zime dok smo zajedno putovali vlakom. Nije bila to neka ruska zima, ali je ipak bila zima. Tako voljela sam što putujemo zajedno. Sada me baš iznenadio. Pita kako sam. Pričao mi usput da je prolazio nedavno kroz Topusko. Tako sam bila iznenađena. Bilo mi drago zbog toga. Pričao mi je o cistercitima. Znam, rekla sam. Bila sam i ja nedavno tamo. I u Glini također. O, kako nisam mogla vjerovat da me taj čovjek nazvao. On jednom obećao mi je da ćemo, kada ja budem spremna, ići u Kuterevo po moju lijepu kuterevku. Tako ju želim imati. A on lijepo zna svirat kuterevku. To mi je baš milo. I ima lijepe narodne nošnje. Pravo ličke su to narodne nošnje, a ne one ko babuške. Svega lijepog ima taj čovjek. A najviše volim kad me zeza. Smiješno mi je to. Od srca, onako nekako. Baš mi je milo što me nazvao. Tako, dakle, malo fino eto....
07 siječnja 2014
06 siječnja 2014
03 siječnja 2014
Hoćeš li pjevati sa nama?
Znate ono kad vas zovu da pjevate sa njima u zboru? Ne, a? Jooooj,ja znam kako je to...i rekla sam skoro zašto ne želim, zašto me to ovdje ne zanima, ali ipak sam se suzdržala da ne povrijedim moju švedsku Lady...ali zato nikad ne propustam zapjevat sa meni dragim ljudima našu himnu kad se vidimo...poseban pozdrav u Glinu i Topusko...mi zapjevat ćemo opet kao neku noć što smo zapjevali...e, pa neka... :)
https://www.youtube.com/watch?v=VGtlHNjA-6c&feature=youtube_gdata_player
Što je ovo danas? Što se događa? ;)
Baš nešto čudnovat neki danas dan. I tako nešto u rješavanju nekih zadataka dns ja naiđem na što?! Naiđem na poznata neka lica ispod šilterica. Aj pa neka, brate...slučajnost? Ma ne znam i nije me briga.
Teški neki zadaci dns preda mnom, al neka...mi vidjet ćemo...znam da vjerujem, to me drži iznad vode...pa dobar Vam neki čudnovat ovaj dan... :)
https://www.youtube.com/watch?v=1pm4fQRl72k&feature=youtube_gdata_player