Kažem im sinoć: "Vrijeme je, prekrižimo se pa što nam Bog da..."
Ovaj mlađi me iznenadio svojom izjavom. Ugodno iznenadio...kaže: "Pa zašto mi njima moramo šutit? Pa zašto? Pa proljeće je. Mogli bi opet imat hrvatsko proljeće. Kao ono hrvatsko proljeće koje si mi ti pričala iz povijesti. "
Pogledala sam ga s toliko ponosa, a on je pored mene koračao tako siguran u sebe. I znam da bi sad Stipan bil ponosan na svoje najmlađe unuče. Dječaka kojeg je učio da prohoda, kojeg je tako htio nosit na svojim rukama, ali nije smio. Ruke su bile još uvijek velike i snažne, kao u diva, ali srce je bilo slabo. Preslabo. Zato i nije dočekao da vidi svog najmlađeg unuka kako je načinio prve korake. A divio mu se od prvog dana rođenja. Lip mali, jako lip mali. Još samo da prohoda, govorio bi deda...i prohodao je dan nakon Stipanove smrti. Neću to nikada zaboraviti. Čuvala sam ga taj dan i vodila za ručice, a onda je samo prohodao. Nesigurno, ali je prohodao. I potekle su mi suze. I tati isto dok ga je gledao tog srpnja kako mu dite prohodalo. Dugo smo čekali da prohoda jer je bio jaka i teška beba. Ali je prohodao. I sjetili smo se ja i otac dede koji je svaki dan iščekivao da mu unuče prohoda. I sretna jer je prohodao i žalosna jer ga deda ne vidi. A gle sad, sad već skoro 15 godina i momčić ko vita jela tako sigurno hoda uz mene i tako zbori. I još mi kaže: "Ja te čuvam..."
A nekad sam ja njega čuvala...kao i onog dana kad mi je iz ruku načinio prve korake. A ovaj drugi, krv moja živa, pomalo šutljiv, ali odan...isto odan...i znam, bio bi Stipan nadasve ponosan na njih, pomislila sam to u srcu...znam da bi...to su Pavlići, brate....
https://www.youtube.com/watch?v=wx9EO6I_2qk&feature=youtube_gdata_player
Nema komentara:
Objavi komentar