Tako, dakle, u subotu i nedjelju smo slavili Filipovu bermu. Bilo je vrlo lijepo, veselo, spontano i nadasveno smjehuljasto. :)
Budući da smo prvog dana slavili do zore rane, mi opet smo se okupili za ručkom ponovno. I dok smo se družili i čavrljali za ručkom, jedan dio društvanca je izišao van na balkon. Izišle smo i ja i Džesmin da se igramo sa našom milom, malom, dražesnom vučicom Zoyom koju od miline i zafrkancije ponekad zovemo i "Zorkice, hoćeš malo jetrice?"
I tako malo mi se zezamo i igramo sa Zorkicom i odjednom se prolomi zrakom njištanje. Ali gromoglasno njištanje. Zastale smo u čudu jer Morica se ne glasa često jer nema drugih konjića u blizini. I Zorkica je osluškivala. Pustile smo ju iz njene kinde i potrčale da vidimo što se događa u koralu. Morica je bio sav iznenađen i nemiran. I uznemiren. Gledao je svuda oko sebe, osluškivao, propinjao se, stupao prednjim nogama u jednom mjestu, a onda potrčao do kraja korala. I vratio se galopirajući. Još nikada tako nije galopirao. Zemlja je tutnjala pod njegovim kopitima kao da je potres. Ništa nam nije bilo jasno. A on je i dalje divljao po koralu. Promatrale smo ga i smijale se jer je radio smiješne stvari i grimase dok je njištao. Pokazao nam je čak i svoje nove zubiće i svoj konjski osmijeh. Smijale smo se. Zorkici ništa nije bilo jasno kao ni nama pa je potrčala u koral i skakutala ispred Morice da se ovaj sagne. Kada je Morica sagnuo glavu, tad mu je poljubila njuškicu i nešto su razgovarali svojim gestama kao i obično. No, Morica je i dalje bio iznenađen i ponašao se kao da su u blizini konjići. Gledao je nekud u daljinu i ponašao se kao da sanjari. Ja rekla sam da sigurno se prisjeća svoje majke i oca iz Okešinca, svog lijepog djetinjstva i pašnjaka i krda konja. Da, bilo je točno. Mislio je da mu dolaze konjići kao što mu je ljetos došao Cvetan u goste. A onda je ukočio svoj lijepi vrat i počeo paradno hodati i praviti se važan. Jako važan. Naime, često dok ga jašemo, on voli se praviti važan pa paradira kroz Cerovnik i hoda u stranu i pocupkuje. Kako to volim. I dok smo ga tako gledale i smijale mu se, on se počeo još više praviti važan i dao se opet u galop. Najjači u kojem je do sada galopirao. Šiške i griva su mu vijorile, a on je glavu još jače zabacio u zrak. Zbog te buke i smijeha cijelog društva, izišli su i ostali van, te se čudili i smijali Moričinom umjetničkom performansu. A on je uporno iščekivao konjiće koji su mu se sve više i više približavali njištanjem i topotom. I nikako da stignu do Moričinog korala. Kao da su vilenjaci. Kao da su nevidljivi. A dolazili su iz jednog stabalca čempresa. Naime, da nije kum imao tu aplikaciju "Nevidljivih konjića" u svojoj Nokiji i da se nije dosjetio da zezaju Moricu, mi ne bi imali tako lijep Moričin umjetnički performans. Nevidljivi konjići su dolazili iz čempresa Morici u posjet. Ali, zato nam je Morica pružio smijeha i radosti svojim nastupom i iščekivanjem Nevidljivih konjića pred kojima se toliko pravio važan i lijep. Od svih najvažniji i lijepši se pravio i paradirao po svom koralu. Svi smo se složili da on mora imati društvo. Čeka se da Jenny malko i još malčice poraste pa da idemo po nju. Još malko i malčice.... :) ♡ :*
Nema komentara:
Objavi komentar