Kako li je samo sretan čovjek koji se jednom vrati na svoje ognjište,ali i još sretniji je onaj koji ima čemu se vratiti.Kao što sam već u prijašnjim postovima pisala život ljude iz raznih razloga odnese od svojih ognjišta,ali povratak im je ista misao. Neki odu trbuhom za kruhom,neki odu jer su bili prisiljeni otići kada su bile velike emigracije iz Hrvatske zbog komunističkog režima,a neke je i ovaj Domovinski rat rasuo po svuda. Tako je bilo i u našem Cerovniku koji je zbog takvih stvari veoma opustošio. Većina ljudi iz župe Cerovnik se vratila nakon Domovinskog rata na svoje ognjište,u svoj Cerovnik. Obnovili su kuće i gospodarstva i žive onako kako se živjeti može u ova današnja vremena. Neki Cerovničani su se čak i usred rata vratili u svoj Cerovnik. Iako na svoju odgovornost,ali su se ipak vratili jer dani prognaništva za svakog čovjeka su teški dani. Nigdje se čovjek tako slobodno i dobro ne osjeća,nigdje tako slobodno i lako ne diše kao na svome ognjištu. I sama sam prošla te prognaničke dane. Od Modruša do Zagreba,sve dok nismo došli bliže našoj kući,bili smo u obližnjem zaseoku Cerovnika,u Cindrićima iako ni tamo nije bilo najsigurnije. Dakle,u studenom '91. je moj otac poslao majku,mene,moju braću i svoju sestru u Zagreb kod svoje rodbine jer se nastava zbog ratnih okolnosti u Josipdolu nije održavala pa smo na poziv rodbine došli u Zagreb kako bi ja i braća mogli bar ići u školu. Rodbina nas je dobro prihvatila,ali zato su u školi nastavnici morali imati dosta razumijevanja za sve nas djecu prognanike i proces prilagodbe je bio otežan jer smo svi mi došli iz kiše metaka i granata i bili preplašeni,povučeni,a nemalo puta i plakali usred nastave jer nismo znali što je sa našim najmilijima kod kuće jer u Modrušu smo znali često spavati po šumi ili špiljama zbog zračnih granatiranja,ali i zbog jednog proboja četnika vrlo blizu kuća u Javorovici. Nije više bilo sigurno biti tamo,iako su tata,djed i baka ostali. Tata je bio branitelj i ostao je braniti bojišnicu kao i ostali,a baka i deda su imali i previše blaga za koje se trebalo brinuti u tim teškim vremenima i teškim uvjetima. Mi smo sa majkom u Zagrebu ostali 4-5 mjeseci. Nismo ni dočekali kraj školske godine,već smo otišli u Cindriće za Uskrs '92. Tamo su već preselili bili baka,deda i tata jer su nam dvije obitelji dale smještaj za nas kao i štale za blago. Školsku godinu smo ja i braća uspješno završili u Josipdolu,a tog ljeta,u kolovozu '92. smo se na vlastitu odgovornost kao i još neke obitelji vratili u Cerovnik,u naše Pavliće. Sjećam se kako smo se ja i braća od veselja bacali po travi u voćnjaku ispred naše dobre stare,ali ranjene jabuke. Ona je kao i kuća zadobila rane od kiše gelera,mi smo ju voljeli kao i onu travu u koju smo se od radosti bacali. Sjećam se kako je moj mlađi brat Joso rekao mami: "Mama,ova naša trava je lipša od one u Zagrebu! A lipa naša trava!". I ručicama je grlio travu dok je ležao u njoj. Uistinu,baš kako kažu poznati stihovi jedne prelijepe pjesme,a koji idu ovako nekako: "Više mi vrijedi nego cijeli svijet zelena trava,u travi cvijet",tako je i nama više vrijedila ona naša trava u našem Cerovniku,nego li ona trava u Zagrebu i sav onaj asfalt i ona sigurnost i topao i komforan stan u kući naše rodbine koju smo tamo imali. Iako se naša rodbina čudila i nisu nas puštali kući,mi smo ipak otišli,ali i svi oni naši Cerovničani koji su bili smješteni kod svojte u Zagrebu. Bilo je i onih koji su bili kod rodbine i prijatelja u Josipdolu,Ogulinu,Skradniku i tako. Neki od njih se nisu mogli vratiti u Cerovnik tada,iako su htjeli,ali nisu se imali kamo vratiti. Domovi su im bili ratom uništeni pa su vremena povratka morala pričekati neka malo bolja vremena. No ipak su se vratili. Tako se u svoj Cerovnik vratila i naša susjeda Đurđa Grdić koja je iste one '91. kao i svi mi iz Cerovnika morala napustiti svoj Cerovnik. Uzela je sa sobom svoju majku,a budući da je i sama bila majka,i to samohrana majka,i svoja dva mala sina,Josipa i Nikolu te otišla u Skradnik,u općini Josipdol. Rat im je uništio dom u Cerovniku,ali Đurđa se ipak potrudila da na mjestu stare i trošne kuće izgradi novu kuću. Ona je jedna vrlo hrabra i vrijedna žena koju život nije mazio,ali hrabro se nosila sa svime u životu pa tako i sa činjenicom da si ponovno mora izgraditi dom koji je radila o svome trošku. Taj proces je trajao malo duže,ali sav njen trud i trud njene djece se isplatio jer je na mjestu one stare i trošne kuće iznikla nova i lijepa kuća. Đurđa se 15.ožujka 2012. godine vratila iz Skradnika zajedno sa svojom starom majkom u njihov novi dom u Cerovniku. Sinovi su joj sada odrasli ljudi i svatko od njih ima svoj život. Nikola je ostao živjeti u Skradniku,a Josipa je životni put odnio u hrvatski grad Knin gdje obavlja dužnost hrvatskog vojnika. Uvijek mi je drago kada ih sretnem pa makar i u prolazu i rijetko jer bili smo susjedi i kao djeca zajedno pohađali školu u Cerovniku,igrali su se s mojom braćom i sa mnom,dijelili igračke,radili puške od drveta,kućice za ptice,jeli zajedno smisan kruv moje pokojne babe,ljutili naše babe i sve ostale nestašluke koji idu uz djetinjstvo. Bilo je lijepo i rado se prisjetim tih dana. A njihova majka Đurđa je u svome novom domu odlučila udomljavati starije i nemoćne osobe pa je tako njen novi dom u Cerovniku postao i Dom za starije i nemoćne osobe u kojem se brine za svoju majku i svoje štićenice. A meni je kao i ostalima bilo drago čuti,ali i vidjeti da sada u selu živi jedna obitelj više. Cerovnik nije tako malen,ali malo je ljudi ostalo živjeti u njemu i srcu je uvijek milije kada čuje da se netko vrati na svoje ognjište. A svaki onaj koji se vrati na svoje ognjište jest kao i plamičak koji traži svoje ognjište kojem pripada. Baš kako i stara izreka kaže: "Blago sinu na majčinu krilu i narodu na ognjištu milu". A svim našim raseljenim Cerovničanima šaljem pozdrav i neka ne zaborave svoje ognjište jer ono grije najlijepše.
Nema komentara:
Objavi komentar