Evo mene,moje nebo plavo,na srcu si mom,dolazio nisam ti odavno...

  "Tamo gdje me srce vuče,za čim gine,zbog čeg tuče,što je drago oku mom,to se mjesto zove dom. Kleknem pa se prekrižim,svetu zemlju poljubim,kao majka miriše kad se sinu raduje. Evo mene,moje nebo plavo,na srcu si mom,dolazio nisam ti odavno tamo gdje je dom. Evo mene,dal još mjesta ima tu na krilu tvom,zagrli me,zemljo moja mila,ovdje mi je dom."


Kažu da je pojam nostalgije teško objasniti. Upravo ovi gore navedeni stihovi poznate pjesme progovaraju nostalgijom. Ja si nostalgiju objašnjavam kao splet vrlo jakih emocija,sjećanja na rodni kraj,ljude koji žive u tom kraju,na neke događaje iz prošlosti koje ne želimo zaboraviti jer su bili lijepi i rado ih se sjetimo. Čudesan je to osjećaj kad te nostalgija krene i hoće jer tada se emocije isprepliću. Istovremeno se nekako osjećam i tugaljivo i sretno i sjetno i melankolično. Da,vrlo čudesno.Vjerujem da se svaki čovjek otprilike tako osjeća kada ga nostalgija krene. Emocije čine svoje. Nostalgija je dobra tema za razgovor,ali o njoj se ne može razgovarati sa bilo kime. Jer postoje i ljudi koji nostalgiju ne znaju,ne mogu ili ne žele razumjeti pa ju nazivaju glupošću,a ljude koji nostalgiju doživljavaju čak znaju nazvati sentimentalnim budalama.Ne slažem se sa takvim ljudima jer nostalgiju smatram sastavnim dijelom čovjeka i njegova života. To su sirovine od ljudi,kako ih ja volim nazvati. Također ima ljudi koji osjećaju nostalgiju,ali ne žele pričati o njoj jer im je neugodno da će ih možda prozvati sentimentalnim budalama. Nije dobro kada čovjek tako razmišlja,kada zatomljuje osjećaje. Nostalgiju ne treba skrivati. Drago mi je kada se nađem u društvu ljudi koji su daleko od svog rodnog kraja pa krene priča o rodnom kraju,običajima,o ljudima koji tamo žive ili kojih više nema sa nama,ali su nam ostali u dragom sjećanju pa ih se rado sjetimo po njihovoj dobroti,načinu života koji su živjeli i po mnogočemu drugom što je ostavilo pozitivan trag na našoj duši. Mnogo toga čovjek može naučiti razmjenjujući mišljenja kroz razgovor,ali i ugodno se osjeća kada  to podijeli sa osobama koje to razumiju. Da. Doista sam srela mnogo ljudi kroza ovaj svoj život,ali malo je onih koji su na mene ostavili snažan dojam (u pozitivnom smislu). Pa na kraju krajeva,ni ne očekujem to jer svaki čovjek je jedinka za sebe,a kada netko ostavi snažan dojam na mene,smatram to darom. Vrlo lijepim darom za mene. Ne mislim sada na ljude   koji su dio glazbene ili filmske scene ili javnog života.Jer mogu se diviti njihovom stvaralaštvu,ali ne znači da se divim njihovu načinu života ili stavovima. Tu me neki ljudi totalno krivo shvate. Mislim na sasvim obične ljude,a koji su opet drukčiji po tom nečem što zrači iz njih samih,po nekim gestama koje su iskrene i dobronamjerne jer onaj tko dobro vidi,tada će vidjeti da li nešto dolazi iz srca ili samo iz moždanih vijuga (tek samo da zadive svijet oko sebe). To su za mene proračunati ljudi i nemaju kod mene vrijednost. Družeći  se sa ljudima iz raznih društvenih slojeva (što je i dobro),mogla sam zaključiti da ipak više volim sasvim obične ljude i njihovo društvo. Zbog čega? Upravo zato jer još uvijek imaju onu toplinu srca,nisu nametljivi i hladno proračunati. Puno lijepše mi je sjediti sa takvim ljudima,a kava koju sa njima pijem uvijek je nekako slađa. Taman i da nema kave,uvijek volim osjetiti u društvu tu toplinu kroz razgovor koja je danas sve rijeđa i rijeđa pojava u ovom sve surovijem svijetu koji nam diktira sve surovije obrasce ponašanja,načina življenja i sl. Život neprestano ide dalje,vremena se mijenjaju,a ljudi se moraju držati ukorak sa time. No,ipak čovjek ne bi trebao bacati pod noge one prave vrijednosti smatrajući da to više nije moderno spominjati,a kamo li živjeti ih. Ljudi su se danas počeli sramiti sami sebe tako što zapostavljaju i zaboravljaju tko su,što su,odakle su,ali i ne pričaju o tome jer nije za neke moderno pričati da su prije možda bili siromašni,da su teško živjeli pa su,između ostalog,i zbog takvih stvari otišli trbuhom za kruhom u svijet od svoje kuće i rodnoga kraja. Samim takvim ponašanjem čovjek gubi svoj identitet jer sam sebe gura u tom pravcu. Lošem pravcu. Srela sam i takvih ljudi i nemalo sam se iznenadila kada sam vidjela da se srame toga što su rodom sa sela,iz seljačke obitelji i sve to. Mene takve stvari pogađaju. Nikada se čovjek ne smije posramiti reći da je sa sela jer smatram da na gradu danas žive one "prave seljačine u glavi" dok ljude sa sela zovu brđani i seljani.Tada ih znam zapitati od čega i od koga to grad živi i otkuda se hrane ako ne od sela i "seljačina"? Tada ih pobijem u potpunosti tim pitanjem jer pravog odgovora više nemaju.Ne generaliziram,ali opet sve više i više je takve ograničene raje koja živi u gradu. Ali zato jako cijenim ljude koji imaju svoj stav i poštenje kojem su ih naučili njihovi roditelji i takve poslali u svijet. To su ljudi koji nikada nisu zaboravili tko su,što su i odakle su. I ne srame se toga (jer se i nemaju razloga sramiti),već su ponosni na svoje korijene. Budući da je ovaj post posvećen nostalgiji za rodnim krajem i ljudima koji su otišli iz njega,ja pisat ću vam,dragi moji,o jednom Cerovničanu koji je davno odselio iz svog rodnog kraja. To je jedan od onih ljudi koji su jako ponosni na svoj Cerovnik i koji se ipak vratio tamo gdje je dom. A ja sam još više ponosna na takve ljude i cijenim ih. Jer Cerovnik svijetu nije dao bilo što. Cerovnik je svijetu dao najbolje što je imao. Sretna sam zbog takvih ljudi  i oči mi se uvijek ispune suzama ponosa na njih. Dakle,osoba o kojoj pišem je na mene ostavila lijep i snažan dojam. To je osoba koja ne zatomljuje svoj osjećaj nostalgije za svojim narodom i svojim Cerovnikom. Ima već nekih desetak godina da sam prvi puta u životu vidjela tu osobu. I drago mi da mi je takva osoba ušla u život. A dana kada sam ga upoznala se sjećam kao da je bilo sada. Jednog dana,prije tih nekih desetak godina se pred našom obiteljskom kućom zaustavio automobil i iz njega izašao nepoznat čovjek. Ja i majka smo bile same kod kuće,a on nas pozdravi i predstavi se kao Josip Pavlić. Bože,koje slučajnosti,naš prezimenjak,ali i imenjak moga mlađeg brata. Ja sam pomalo začuđeno gledala kao i majka,ali Josip je objasnio da ima korijene sa ovog našeg posjeda. Tada smo shvatile o kojoj je obitelji riječ. Josip je iz obitelji Adamovih koji su davno iselili iz Cerovnika,a posjed je kupio moj pokojni djed Stipan Pavlić. Na mjestu naše sadašnje obiteljske kuće je davno prije bila obiteljska kuća Josipovog strica Ante,a malo dalje u voćnjaku je bila kuća Josipovog oca Tome i njegove obitelji koji su iselili u Vojnovac i živjeli u željezničkom stanu iznad željezničke stanice u Vojnovcu neko vrijeme. Potom su odselili u Josipdol,a nakon nekog vremena Josip je otišao na školovanje u Sarajevo,a nakon Sarajeva Josip odlazi u Split gdje se oženio Almom,rođenom Dalmatinkom. Josip i Alma imaju dvije kćeri,Ilonku i Tomislavu. Ilonka se udala u imotsku krajinu,a Tomislava se također udaje,ali ostaje živjeti u Splitu. Josip i Alma imaju brojnu unučad i ponosni su djed i baka. Nakon doista mnogo vremena Josipa je nostalgija vratila u rodni kraj. Odluči kupiti zemljište vrlo blizu našeg posjeda i sagradi vikend kuću na prijašnjem posjedu pokojne Kate Pavlić Tomine. Josip i Alma vole dolaziti u Cerovnik na odmor kada god mogu. Lijepo je kako su i Alma i njihove kćeri zavoljele Cerovnik,kao i unučad. Doista se vidi da uživaju u svakome trenutku provedenom na selu. Za vrijeme blagdana,školskih praznika,godišnjeg odmora dolazi im unučad u Cerovnik koja također uživa u djedovom Cerovniku. Ali dolaze Josipu i Almi i Josipova sestra iz Rijeke,rodbina,prijatelji iz Splita,a sve ih rado ugošćuju jer su srdačni i gostoljubivi. I drago mi je kada to vidim. Uistinu mi je drago kada gledam kako Josip svojim prijateljima iz Dalmacije rado predstavlja svoj Cerovnik i ponosi se što su mu korijeni odavde. Ono što me se tako jako dojmilo kada je Josip prvi puta nakon dugo godina došao u Cerovnik jest jedna duboka gesta. Budući da sam osjećajna,ta gesta mi je tako lijepo dotakla srce i izmamila suze ponosa u očima. Naime,ta gesta me podsjetila na Stipana,mog pokojnog djeda,a poslije ću vam reći zašto. Dakle,Josip je,došavši pred našu kuću toga dana,kleknuo i poljubio zemlju. Poljubio je svoju rodnu grudu. I dok ovo pišem,ponovno proživljavam taj trenutak kao i onog dana. Josip je istinski i iz srca kleknuo i poljubio zemlju svog oca i strica,svojih djedova i pradjedova. Znam da je tada nostalgija činila svoje,a Josip nije zatomio svoje osjećaje,nije potiskivao svoju nostalgiju, Pustio ju je neka teče iz srca. Taj trenutak je bio dubok za njega,ali i za mene i majku koje smo to gledale. Sjećat ćemo se toga zauvijek. Mene je to podsjetilo na Stipana koji bi,kada se nađe na polju, ili ako je vodio ovce na pašu ožednio i pošao na naš izvor ispod sela na Tratinama. Stipan bi uvijek kleknuo,poljubio vodu,a tek onda pio iz izvora. Slično je radio kada bi bio na polju pa ga tamo zatekne podne ili "Zdravomarija". Kleknuo bi,skinuo kriljak,prekrižio se i pomolio. Tako je i mene i braću moju učio. Znam da je Josip tog dana kad je došao u Cerovnik konačno dočekao da se raduje rodnoj grudi,nebu i suncu koja grije njegov rodni kraj,ali i srce. Jednom prilikom,dok sam se ujutro umivala u potkrovlju kuće pogledala kroz prozor kupaonice koji ima pogled na istok,na Vojnovac,Trojvrh,Vajnvrh,ali prije svega na Josipovu i Alminu vikendicu koja je odmah u blizini naše kuće i vidjela Josipa kako stoji na zidiću koji je bio temelj za njihovu buduću vikendicu i drži visoko ispružene ruke u zrak,prema suncu,prema nebu. Bilo mi je drago to vidjeti jer i ja ponekad to činim. Bila je to jedna lijepa gesta. Bio je to jutarnji pozdrav suncu,ali sigurno i zahvala Bogu što je opet u svom Cerovniku. Josip i Alma su nam draga obitelj i ne mogu,a da ne spomenem kako nam,kad god dolaze u Cerovnik,nose darove dalmatinskog podneblja. Ne samo za nas,već i za ostale Cerovničane. Jednom prilikom su to bile slane srdele koje je Josip sam spravljao za svoje Cerovničane,a koje su vrlo ukusne uz kvalitetno vino koje također donosi za svoje Cerovničane. Bude tu i suhih smokava,maslinova ulja kojeg na poseban način volim i cijenim. A rade oni i roštilj na kojem budu ribe pa pozovu ljude iz sela na druženje i divan uz ukusnu hranu i vino. Već je postala tradicija da Josip i Alma zadnjih godina kada dođu u Cerovnik za Božić spravljaju bakalar i pozovu ljude k sebi na zajednički objed. I ne mogu opet,a da ne pohvalim kako odlično spravljaju bakalar kojeg obožavam. Tako je bilo i ovog prošlog Badnjaka,a uz bakalar su bile poslužene i fritule od oslića,te fino vino iz imotske krajine,a kojeg je Josip donio i mojoj obitelji. Volim biti u njihovom društvu,a volim kada dođu meni i mojoj obitelji u kuću. Lijepo je to jer ljudi se danas zbog obveza i posla ne stignu toliko družiti,ali mi je svakako drago kada se nađe vremena za to. Ovih prošlih božićnih blagdana Josip i Alma su dolazili u goste,ali i vidjeti mog vranca kojem su kupili najlijepše i najsočnije jabuke koje moj Morica toliko voli. Svaki dan je Josip donosio jednom ili dvaput dnevno jabuke jer mu je Morica,vidim,postao drago stvorenje,i uživao dok mu je davao komadić po komadić jabuke. A moj Morica dobro upamti onoga tko mu daje jabuke i tko je prema njemu blag. I znam da će mnogi sada reći kako je ovaj post možda predugačak,ali meni nekako nije. Jer kako da takvu temu čovjek sročim u par redaka,a pogotovo o ljudima koji su ti dragi? Jednostavno riječi iz srca same naviru i ne treba ih zadržavati kao ni osjećaje. Tako ni Josip nije zatomio svoje osjećaje prema svom Cerovniku,a posebno su osjećaji iz njegova srca navirali kada je kleknuo i poljubio svoju rodnu grudu,sveto tlo hrvatsko. Tako nešto može doći samo iz srca i tako nešto se ne zaboravlja. Pamtit ću to dok sam živa,a Josipu i njegovoj obitelji želim još mnogo lijepih trenutaka i vremena u Cerovniku sa svojim najmilijima. Uz pozdrav i u mislima na sve Vas koji ste daleko od Cerovnika,Bog i Hrvati i Cerovnik u srcu.