Dragi moji i vjerni čitatelji,evo me nakon dužeg vremena opet sa Vama. Znam,dugujem objašnjenje za sve ovo vrijeme koje me nije bilo na blogu. Mnogi su me već pitali i kontaktirali zbog čega blog nije bio dostupan za čitateljstvo. Prije svega,od srca hvala svima onima koji su pitali,koji vole ovaj blog,podržavaju ga i prate. Mnogo mi to znači jer ne pišem ovaj blog radi sebe,već zbog mog Cerovnika,mojih Cerovničana pa bili oni u Cerovniku ili na bilo kojoj strani svijeta. Osobito me dirnula podrška jedne čitateljice koja nije Cerovničanka,već iz Gospića,ali koja prati blog već neko vrijeme i podržava ga što mi je i pokazala pri jednom slučajnom susretu na Udbini. Hrvatskoj Udbini,brate. Moram priznati da mi zbilja bilo drago što sam upoznala tu mladu ženu. A bilo je to povodom otvorenja i blagoslova Crkve hrvatskih mučenika na Udbini u rujnu 2011.godine. Bila sam tamo zajedno sa svojom obitelji i župljanima. Majka mi u jednom trenu reče: "Evo je,to je ona! Ona te pozdravila kada sam bila na hodočašću u Otočcu,ona čita tvoj blog i pitala je za tebe. Idemo do nje da te upoznam. I upoznah ja tu mladu i simpatičnu ženu i tako mi drago bilo saznati da redovito prati moj blog. Drago mi je da ga prate i da se sviđa i onima koji i nisu rodom iz Cerovnika. Ima još dosta zanimljivih javljanja od mojih čitatelja,bilo putem elektroničke pošte,bilo da me sretnu negdje pa me prepoznaju po blogu pa volim sa njima popričati. Neka,znači "Cerovnik u srcu" je nadaleko poznat blog. To sam i htjela. Uspjela sam Cerovnik opisati i van granica Domovine. Pišući i o iseljenim Cerovničanima diljem svijeta,naišla sam i na dobre kritike u Švedskoj,Velikoj Britaniji i još nekim zemljama jer su mi se javili i stranci koji su slučajno naišli na blog pa čitali preko prevoditelja. Time sam znala da sam uspjela jedan mali Cerovnik, kojeg nema ni na zemljopisnim kartama,predočiti svijetu. Eto...a sada da se vratim razlogu i objašnjenju zbog kojeg blog nije bio dostupan čitateljima. Naravno,kako ovaj blog ima svoje čitatelje i sljedbenike tako ima i svoje neprijatelje. Neću reći "nažalost" jer bilo je i za očekivati da ću imati neprijatelje zbog "Cerovnika u srcu" jer nemoguće je da svi imamo isto mišljenje i stav. Ja svoj stav imam,držim do njega i čvrsto ga branim.I nikada nisam voljela da me cenzuriraju u bilo čemu. Bilo to nešto da napišem ili izgovorim. Nikada. Što mogu,takva sam ja rođena. Možda i odveć tvrdoglava,ali bar ne mijenjam svoje stavove i ne okrećem se kako vjetar puše. Dakle,kako imam i prijatelje ovoga bloga,tako imam i neprijatelje koji su radili na tome da mi unište ovaj blog,da unište sve o čemu sam pisala ovih nekoliko godina,sve ono što sam stvarala,a mogo toga i nisam stigla objaviti. Ne znam što to ima loše na mome blogu pa bi ga trebalo uništiti. Teme su vjerske,domoljubne,a ponešto ima i za ljubitelje humora i dobre glazbe. To su mi potvrdili i moji čitatelji. Moram reći da mi i nije bilo svejedno kada sam počela dobivati kritike vezane za blog. Razljutilo me stravično i razočaralo ponašanje nekih osoba koje su počele pametovati oko mog bloga,govoriti u kući mojih roditelja da sam preoštra na riječima,da ne biram riječi kada su u pitanju domoljubne teme na blogu,počela je briga o mojoj sigurnosti zbog onog o čemu pišem i niz kojekakvih gluposti.Vrlo oštro sam se osvrnula na to i nisam dopustila da se netko brine o meni i onome o čemu pišem jer i nema ništa loše u tome što na blogu pišem.Uostalom,moji čitatelji su sve to podržavali. I sa pravom. Uslijedilo je okolo naokolo nagovaranje da maknem neke stvari sa bloga jer ne moraju svi znati za "crnokošuljaše" i ono što nosim u srcu...ja sam bila zgranuta,bijesna i razočarana izjavama koje sam čula...Bože,kako jadnih i prodanih ljudi ima...u javnosti pričaju jedno,u tajnosti drugo ili treće...Kada smo već kod tih "crnokošuljaša",ja sam za to da se ne zaboravi da su ti "crnokošuljaši" bili hrvatska vojska koja se branila od Tita,njegovog prokletog komunističkog jarma i četništva. Ja sam za to da se to poštuje i uči djecu da ti ljudi nisu bili tek neki "crnokošuljaši",već ljudi koji su branili nam jednu i jedinu Domovinu nam Hrvatsku,a mnogi su mučeničkom smrću platili to što su branili i voljeli. I onda mi se neka prodana duša našla raspredati o tome i pametovati kao veliki Hrvat,neprijatelj komunizma,a svoju krv dade da se pomiješa sa četničkom krvlju i da se rađaju mali četnici. Sve sam to saslušala,branila svoj stav i nisam odustala od njega ni dan danas. Jedno je bilo sigurno,ovo mi je bio otvoreni neprijatelj. Bilo je i onih podmuklo udbaških,no i na njih sam se oštro osvrnula. Čuli su me i oni. Čule su me i veće zvijeri pa zar da se bojim i tih zmija? Ne,nisam se bojala ni onda kada su mi prijetili anonimnim mailovima,anonimnim telefonskim pozivima sa skrivenog broja i koječega drugog. Bilo je i prikaza koje su htjele ostaviti zlobne komentare na moj blog,ali nisu znale da komentari idu prije meni na uvid pa tek onda odlučujem što sa njima. Da,tu nakazu sam otkrila vrlo brzo,kroz nekih par minuta.Odlučila sam nazvati ju i reći da znam za te njezine jadne i prljave igre. Osoba je ostala zatečena i posramljena onime što mi je htjela učiniti od bloga. Pitala sam ju želi li možda na sud ako joj se plaćaju odštete za sve te bezobrazluke meni počinjene? Ispričavala mi se i ponavljala kako se to više neće ponoviti.Kako jadno je zvučala...kako su ljudi hrabri na riječima iza skrivenih poziva,poruka,anonimnih profila...ali sve to jednom dođe na svoje kad se založiš za sebe i svoje...moram reći da je bilo i prijetnji o rušenju bloga jer mi je blog previše vjerski i nacionalno obojen...Bože,koje li izjave...ne,ja definitvno nisam nikome ništa skrivila i nisam se imala čega bojati jer nije se bojao ni pokojni Stipan Pavlić kada su mu o glavi radili oni koji su ga mrzili jer se nije dao smesti u svojim stavovima,jer se nije dao prodati komunizmu i svemu ružnome što je taj komunistički jaram nosio sa sobom. Nije nikada zanijekao da je Hrvat i katolik,a učio je tako i svoju djecu i unučad. Ja sam djedove riječi najviše upijala.Nikada me nije učio mržnji,ali zato je rekao da nikada ne dam reći da sam Jugoslavenka,već Hrvatica i katolkinja te da se ponosim time jer su moji preci,tj.djedovi ujaci bili cerovnički mučenici upravo zbog toga što su bili Hrvati i katolici.Dobro sam to zapamtila i u sebi rekla da ću to uvijek imati u srcu i na umu kroza život. Jer čovjek koji se toga posrami je izdajica. A izdajice su gore i od najgoreg neprijatelja. Eto, ne bojim se onoga što jesam iako su došla opet ona vremena koja ja nazivam "karanfilska vremena",a u njima "karanfilski vladari i zmije". Jer nije se bojao ni Stipan kada se našao na četničkom popisu ne tako davne '91. godine prema kojem je bio prvi na spisku sa svojim Cerovničanima koje treba ubiti i objesiti na lipe ispred naše Crkve Uzašašća Isusova na Cerovniku. A zašto? Što su oni kome skrivili? Što je kome skrivio Stipan? Skrivio je to što nije htio živjeti po komunističkom nauku,već je bio Hrvat i katolik koji je živio po božjem nauku. Svakome je dao mira,ali nije dao na se i na svoje. Pošteno je živio i pošteno i umro 2000.godine. Iako sam na neko vrijeme zaštitila svoj blog od onih koji su mu željeli zlo,ja nisam prestala pisati. Pišem svakoga dana,još bolje,još više,neke teme vezane za blog,neke teme za djecu. Ali svakako pišem. A svaka moja misao koju pretočim u riječ dolazi od Stipana jer on je moja inspiracija za mnogo toga što napišem. Neke stvari će tek biti objavljene u prigodnom trenutku kao npr. "Karanfilska vremena",a do tada ću imati još dosta zanimljivih tema o Cerovniku,Cerovničanima...Mislili su neki da me neće više biti ovdje na blogu. Toliko su se podmuklo radovali tome,ali samo sam ih gledala kako nisu ni svjesni koliko su jadni te da ću im uzvratiti kada se najmanje nadaju. I znam da će ih grdno boljeti ovaj blog i to što nisam prestala pisati,ali neka.Neka ih boli. Jer ja ne odustajem. Ne da mi ovaj Stipan koji uvijek živi u meni. I dugo će ga gledati još u meni. Do nekog idućeg javljanja,Bog i Hrvati.
Nema komentara:
Objavi komentar