Halo, centrala...?

https://www.youtube.com/watch?v=TF4Orx0765Q&feature=youtube_gdata_player

Halo, centrala, spoji me s nebom jer tamo nam je otišla jedna draga staričica...
Baš nekako bilo nam je tužno svima kada smo čuli da otišla nam je naša draga staričica...ni slutili nismo...a ona je otišla tiho...pamtim je kao i moja braća još od našeg djetinjstva kada bi sa svojim Milanom dolazila k roditeljima u Cerovnik, ali i bratiću svome je uvijek navraćala, mom Stipanu. Uvijek je nosila osmijeh na licu i baš uvijek barem par bombona za mene i braću. Kada su mogli, ona i Milan bi nam donosili cijeli paket bombona. I Milana smo voljeli. Još dok bi vidjeli njihov automobil iz Klanca, mi bi klicali: "Mijane, Mijane, jel nosiš bomboni? Teta Maje, jel imaš bomboni?"
Oni bi, čim bi izišli iz automobila, nosili nama bombone ili čokoladu ili neki drugi slatkiš. Milan je takodjer dobar čovjek po duši. Volio se igrati sa nama. Uzeo bi jednog po jednog za ruke i vrtio nas kao na ringispilu. O, kako smo to voljeli. Tako je Stipan isto znao sa nama se igrati. Uvijek smo voljeli kad dođu. Djeca to pamte. Itekako...i do dana danasnjeg je tako. Uvijek bi nam bilo drago da navrate u Cerovnik i k nama. Osobito su voljeli Moricu. Sto voljeli? Obozavali su ga. Znali su nazvati mogu li doci i vidjeti Moricu? O, Bože, to pitanje je bilo suvisno. Naravno da nam je bilo drago kad dođu, a njima je to značilo.Zadnji puta su nam dosli jesenas i donijeli Morici pravo malo zvonce koje je Milan, dok je jos radio u Rijeci, nacinio u svojoj firmi. Toliko su obozavali Moricu i Dario bi ga za njih rado izveo van. Morica ih je tako dobro prihvatio. Osjetio je da ga vole. Voljela sam da pricaju o svom vremenu, o svom djetinjstvu. Pricali bi ponekad tako, sjedili i druzili se i satima.Uvijek su nam bili jednako dragi. Kako u djetinjstvu, tako i sada. Majka bi ih znala zaustaviti i na objedu sa nama. I Stipanu je uvik bilo drago da mu navrate. Jos jednom sam ih srela prije nego li su otisli na zimovanje u Rijeku. I jucer cujemo da otisla nam je staričica tiho i polako. Kako tuzno. A bili su nerazdvojni. Jedan čovjek i jedna žena, dva tijela i jedna dobra duša. Takvi su oni bili. Baš tužno mi je to jer staričić sada ostade sam...
Do onog dana kada centrala ga pozove k njoj na nebo...