28 studenoga 2013
Ja sam tada dolazila iz osobnog gušta na streljanu,ispališ dvadeset-trideset metaka i baš ti je sve onako dobro...a on je uporno vježbao za to što je vježbao...svaki dan,dva puta...ja nadasve cijenim snajperiste...ja zahvaljujem na svemu što me naučio tamo,a nije stigao moj otac....pozdrav našem snajperisti... i neka ga Bog čuva svugdje... :)
25 studenoga 2013
Bookeraj... :)
http://www.youtube.com/watch?v=FOIjvHjK0Rw
"Biblioteke se ne prave. One rastu." :)
Tog dana ja došla sam kući i zatekla meni drage ljude u gostima. Bio je sa njima i jedan mali dječak. Bila sam radosna što ih opet vidim. Mami je odmah rekla: "Pogledaj što si dobila..."
Ja pogledala sam i vidjela crvenu ciciban vrećicu. Otvorila sam i u njoj knjigice. Čovječeee,rekla sam...kako dobro...izvadim knjigice i vidim da su sve od našeg hrvatskog spisatelja. Zanimljivo je i to i to baš obožavam,čovječe,taj spisatelj je rođen na isti dan kao i ja...woooow,to mi je bilo baš zakon...volim to...baš namerno volim...znala sam da su to dobre knjige jer već sam čula o njima...ok,shvatila sam da je tih pet knjiga,tj. tih pet naslova pomno odabrano...nasmijala sam se i nisam mogla vjerovati kako neobično je ovih dana...od njih pet lijepih naslova i od Čovjeka Vuka neki dan još jedna knjiga o ženama koje trče s vukovima...ja bila sam radosna zbog toga...to su ljudi koji znaju birati...baš ugodno mi je bilo...a onda mami kaže da nisam još sve vidjela...da,mislim da sam još nešto vidjela u vrećici...pogledam i vidim nešto lijepo i šareno...čovječeeee,to su pravo prave pletene bosanske pape...ja ih obožavam...imam još nekoliko pari ličkih papi od ovčje vune sa ukrasima koje mi je moja babi iz Modruš isplela...tako ih volim...više nego bilo kakve pape na svijetu...a ove bosansko bosanske su me također obradovale...kao i knjigice...zato ja volim kad imam vrijeme samo za sebe kada mogu čitati. Jednu večer sam tako zaboravila prošetati Puppija zbog knjigica...ovim putem mu se duboko ispričavam jer ja to nisam namjerno učinila,ja uživjela sam se u knjigicu i zaboravila na sve...i da,baš neolim kada me netko zove na telefončić,ometa,dolazi i tako to dok ja čitam...a jednog dana,kako često kupujem knjige,ja imat ću pravu malu biblioteku...ja radujem joj se...i naravno šaljem jedan zimski pozdrav u Rijeku i hvala za knjigice i pape...i naravno,hvala i na knjigici o ženama i vukovima...hvala,hvala,hvala... :) <3 :*
18 studenoga 2013
Ima jedan grad mome srcu drag...postoje dragi ljudi koje znam...a svako dijete iz Vukovara podsjeća me na malu Katarinu sa fotografije,ali podsjeća i na Katarinu Jurić,djevojčicu iz Vukovara koja je sa mnom išla u razred u Zagrebu...podsjeća svako lice djeteta iz Vukovara na Vukovar i na sve one patnje koje su nam braća Hrvati prošli '91.,ali koji i dan danas još uvijek prolaze vrlo teško razdoblje u Vukovaru...baš tužna su to vremena...čak tužnija sad kada smo u slobodnoj Hrvatskoj...ne znam...ali svaka suza naših Vukovaraca boli i sve nas...pamtimo i mi te suze...
17 studenoga 2013
15 studenoga 2013
13 studenoga 2013
Vrlo je revan student koledža "The West is the best",no jedna sitnica bila je dovoljna da dođe do velikog incidenta u Cerovniku i Green Cityju...i mravi su uznemireni...i meni je žao...
Nedavno se dogodio strašan incident...ništa začuđujuće,to smo mogli i očekivati...on silno je napao Gospodina Žoja Milforda,njegovog rektora i dekana sveučilišta "The West is the best"...naime,Morica je vrlo revan student druge godine koledža "The West is the best",a studira lijepo i kulturno ponašanje,disciplinu,ujahavanje,vožnju zaprege i ostalih vještina na Odsjeku za razmažene i nestašne konjiće...jednog jutra izbila je svađa i incident u štali na Moričinoj adresi 39c...tog jutra mi je zazvonio telefončić i hitan poziv me ostavio bez daha i k tome još i prestravio...Gospodin Žoj Milford je kao i obično vrlo poseban i čudnovat mačak...kako voli boraviti u Moričinoj blizini,on je tog jutra ušao u Moričine jaslice i gledao Moricu dok je on doručkovao svoj najlijepši doručak,djetelinu iz škalina...Morica to više nije mogao tolerirati i počeo je,prema tvrdnjama Moričinog instruktora,udarati kopitima o pod i mahati glavom da se ovaj makne iz njegovih lijepih jaslica...Gospodin Žoj je,naravno,iz napasti odbio...tada ga Morica zgrabio za leđa i i svom silom tresao glavom držeći u ustima Gospodina Žoja koji je bjesomučno mijaukao,vrištao,zapomagao i grebao Moričinu njuškicu...no Morica nije imao milosti...nastavio je i dalje mahati Gospodinom Žojem po zraku...u pomoć je priskočio instruktor Dašenjko i istrgao Gospodina Žoja iz Moričinih usta...bio je prestravljen da ga nije pregrizao ili mu ozlijedio kralježnicu...no,sva sreća u nesreći i sreća što Gospodin Žoj ima devet života pa je prošao sa manjim ogrebotinama na koži leđa jer ga je držeo samo za kožu,hvala Bogu...incident nije prijavljen na Animal police department,ali je Morica strogo ukoren,pismeno i usmeno,a prijeti mu i isključenje sa koledža zbog napada na rektora i dekana,Gospodina Žoja Milforda,inače vrlo uglednog i utjecajnog predavača na Sveučilištu i koledžu "The West is the best". No,zasad je na uvjetnoj. Iz studentskih krugova se čuju govorkanja da je Gospodin Žoj opaki vrač i da je htio opanati Moricu,no ne možemo potvrditi te informacije. Ono što još čujemo da je Gospodin Milford postao tog jutra heroj ulice preživjevši brutalan napad od strane njegova omiljenog studenta. Isto tako doznajemo da je Gospodinu Žoju ostalo još osam života. On sam ništa nije htio komentirati. Ostaje pitanje: "Da li je simpatični Gospodin Žoj Milford uistinu opaki mačak vrač ili su to samo paramiče priče?"
Do nekog idućeg javljanja,draga djeco i ostali čitatelji,laku noć... :)
Do nekog idućeg javljanja,draga djeco i ostali čitatelji,laku noć... :)
Ima jedan konjić vran... ;)
Ima jedan konjić...ne zove se Jablan kao iz ove pisme...on ima svoje imanje,svoju kuću,39c i svoju do kraja svijeta najlijepšu livadu...na njoj uživa do kraja livade...ponekad bi se htio igrati sa Milkicama,Srnkicama i Magom,ali oni bježe od njega jer je velik i jak...a on se sa njima htio samo malo družiti...on mislio je da su to njegovi konjići sa pašnjaka iz njegova djetinjstva...no,strpit će se već on do njegovog najlijepšeg proljeća... :)
Ja se kunem i zaklinjem... ;)
Ja se kunem i zaklinjem,neću piti rujna vina,niti jahat konja vrana,konja vrana Jablana. Aj ne prođe ni nedilja,ja se napi rujna vina i uzjaha konja vrana,konja vrana Jablana... ;)
Stihove otpjevao: Dragan Gašparović,dedi moj jedini. :)
06 studenoga 2013
"Prema legendi,nekada davno, nakon što su se udružili u prvi čopor,vukovi zapjevaše beskrajnu pjesmu sreće…
Tajanstvena pjesma privuče Mjesec koji se u želji da što bolje čuje pjesmu, potpuno zaobli,ispuni. Ponosni na ovakav uspjeh vukovi stadoše pjevati s dvostrukim žarom…"
Neobična su ta stvorenja,ti vukovi. Oduvijek sam im se divila. Iz Stipanovog djetinjstva,to su bili vukovi koji su u čoporima dolazili u sela i klali blago,pse...A sve to jer su bili veoma gladni. Često su pred očima djece koja su kao mali pastiri čuvali svoje blago napadali blago i odnijeli sa sobom svoj plijen. Naročito janjad. Bojala sam se tih vukova. Već dugo ih se ne bojim jer sam imala priliku boraviti sa njima svaki dan i hraniti ih,promatrati. Jednom se jedan vuk iz čopora razbolio i timaritelji su pozvali ekipu sa veterinarskog fakulteta koji su došli po vuka. Jedva su ga uhvatili. Morali su ga uspavati injekcijom kojom su ga gađali iz puške. Ali prije toga čopor je okružio bolesnog vuka i nisu dali da se dođe do njega. Bili su vrlo tihi i preplašeno gledali iz kuta u kojem su stajali. Jedva su došli do bolesnog vuka i odnijeli ga na liječenje. Bilo mi je žao čopora kao i bolesnog vuka koji je otišao u sanatorij. Ostali vukovi iz čopora bili su potišteni i skupljeni u hrpicu u kutu iz kojeg su preplašeno promatrali danima. Toliko su bili potišteni da danima gotovo i nisu jeli. Iako su svaki dan dobivali lijepo,svježe,sirovo meso,oni nisu htjeli jesti. Tako mi bilo žao zbog toga. No,došao je i dan kada su čoporu vratili njihovog vuka. Bio je sada izliječen,iako iscrpljen,no bio je opet sa njima. Najprije ga nisu prihvaćali i odmicali su se od njega,a onda su postupno prihvatili svog brata vuka. Nakon toga dugo su ga njuškali i lizali mu lice,uši. Nevjerojatan mi je to bio prizor. Predivan. Nisu ga zaboravili. Nisu ga se odrekli. Postepeno se život u njihovoj nastambi vratio u situaciju kakva je bila i prije nego li je ovaj vuk obolio. No,sada sam ih svaki dan voljela sve više. Nisam ih se bojala. U nastambu si mogao ući,ali morao si poštovati tu neku diskrecijsku liniju koja nas je dijelila. Redovito sam im odnosila hranu i vodu,a oni su poštovali to iz svog kutka kao i to što sam bila na pristojnoj liniji od njih. Tek kada bih izišla iz nastambe,oni su se pomalo,jedan po jedan primicali hrani i prema hijerarhiji dijelili svoj obrok međusobno. Kada bih mogla,dugo bih ih promatrala. Uistinu su pametna i nevjerojatna stvorenja. Toliko sam ih zavoljela kada sam otišla odande,dugo su mi još nedostajali. Zato sam ponekad odlazila da ih posjetim,gledam i divim im se. U mom Cerovniku sam samo dva puta u životu vidjela vukove. Jednom je,prije nekoliko godina jedan čopor vukova prelazio ispod našeg imanja. Bila je zima,bili su gladni,ali nisu dolazili u dvorište. Otišli su preko dubokog snijega njivama u Klanac i tko zna kamo. Neku noć mi Snežana priča da je vidjela vuka na našem imanju. Kaže,stajao je ispod voćkice i gledao u Puppija koji je strašno lajao. Nisam znala što da mislim. Možda je ipak bio vučjak,a ne vuk? Ali ipak,prošlog vikenda je bila lijepa i vedra noć. Mi imali smo goste. Puppi je opet ludo lajao. Otišla sam vidjeti što se događa. Došla sam do dedine kuće,Puppi je sada prestrašeno lajao. Pogledam prema voćnjaku i vidim ga ispod stabalca šljive. Bio je u sjeni,stajao nepomično i gledao prema Puppiju,a svjetlo ulične rasvjete je ipak otkrivalo tijelo i lik vuka. Ne znam što tako,ali krv mi se sledila,ruke su mi se sledile. Zašto sam se toliko prepala vuka? Pa nisam ih se bojala,a sad nekih trideset metara od mene stoji vuk. Neustrašivo i sigurno gleda u mene i Puppija. I šuti. Ja pljesnula sam dlanovima. Vuk se tako lagano i elegantno okrenuo i pošeo prema mraku u voćnjak Anke Jerkove i preko našeg sloga prema Zavrtu. Osvrnuo se i zastao na sekundu,a onda produžio u noć. Čovječe,ja rekla sam,Puppi,on je došao ili po tebe ili po mene. Vidiš,ništa se nije bojao. Znam da čagljevi ove godine luduju i zaklali su već nekoliko pasa u Josipdolu,ali kod nas ne dolaze na imanje iako ih ima u obližnjoj šumi. Puppi je i dalje lajao,a ja sam još ostala stajati kao ošamućena od prizora. Pomislila sam,pa dugo ih nisam vidjela. Morala bih otići i posjetiti. Sada su već stari,ali ipak ih volim vidjeti. Ali kako ja nisam otišla u Zagreb,oni poslali su svog vuka samotnjaka da me opozori. Da,morat ću ih svakako posjetiti uskoro. Podsjetilo me to i na jednog neobičnog gosta ove jeseni na dedinom imanju. Bila je to ptica koja ne pripada našim krajevima,ali magla i noć su je zatekli na putu i sletila je na naše imanje. Nekoliko večeri je ta ptica boravila u Snežaninom cvjetnjaku ispod ruže,u voćnjaku ispod stare kruške i na orahu. Ja nisam mogla vjerovati što vidim pa sam te večeri probudila Snežanu da ga vidi. Nazvala sam ga Jona (Jonathan). Vidio ga je i Ive i dugo smo stajali na cesti i gledali ga i pričali. A onda je te nesretne nedjelje Jona ubijen. Puppi je ludo lajao,ja ustala sam se da vidim što je. Ispod kruške su se borili Gospodin Fox i Jona. Gospodin Fox je bio daleko jači i slomio Joni desno krilo i zaklao ga. Iako sam ga pokušala otjerati,ovaj nije mario uopće. Samo ga je uzeo i polagano nestajao u ranu zoru,u 4:13h tog nedjeljnog jutra. Kako je bilo tužno to jutro. Više nije bilo Jone. A svaku noć nam je kliktao. Neobično neobični događaji. No,dobro,ni Cerovnik nije obično selo pa eto,tako dakle... Ja rekla sam Joni jedne večeri preko prozora da ovo nije kraj za njega i nije dobro što spava na tlu ispod kruške. Nikako nije bilo dobro. On nije pripadao ovamo i znala sam ako danju ne ode odavde,neće biti dobro. I nije bilo. Ne znam,možda se ovaj vuk samotnjak neće više pojaviti. Nadam se da nam neće odnijeti Puppija,našeg vjernog čuvara. Čuva on i moga Moricu od konjokradica. Ja zaključavam ga noću kako mi ga ne bi ukrali kao i Stipanovu janjad prije rata. Tko zna? I danas baš neki čudan dan. Hodam gradom i sretnem dosta poznatih ljudi. Neka draga lica,a neka ne. I tako dakle,ja izlazim iz trgovine u kojoj ja kupila sam dvije knjige i na samom izlazu ja sretnem čovjeka kojeg nisam vidjela već duže vrijeme. Kako ja volim promatrati ljude prije nego li ih upoznam,ja svakog čovjeka dobro promotrim i dam mu novo ime. To onako prema osobinama životinje na koju me podsjeća. Ovaj čovjek me već dugo podsjeća na vuka. Ja rekla sam mu da ga zovem Čovjek Vuk. On se ne brani. Samo se nasmiješi. Zna i on da je tome tako. Da,jer ima vučje oči i pogled. Uvijek tih,uvijek sve vidi,a najbolje voli gledati iz prikrajka. Baš neobično,ali tako je. Porazgovarali smo malo i rekla mu u šali: "Jesi li ti onaj vuk koji je došao na naše imanje prije nekoliko večeri?" On nasmijao se i rekao: "Tko zna,možda sam baš taj." Odgovor mi je bio predobro predobar i zajedno smo se nasmijali. Prolaznici na ulici su gledali čemu se smijemo,ali ja nisam marila. Baš neobično,baš neobično,baš čudnovato...i pozdravili smo se i nastavili dalje. Tko zna,možda je on baš taj vuk samotnjak što stoji ispod našeg stabalca u noći punog mjeseca...?
http://www.youtube.com/watch?v=nKJRKgTBAPQ
Pretplati se na:
Postovi (Atom)