"Prema legendi,nekada davno, nakon što su se udružili u prvi čopor,vukovi zapjevaše beskrajnu pjesmu sreće…
Tajanstvena pjesma privuče Mjesec koji se u želji da što bolje čuje pjesmu, potpuno zaobli,ispuni. Ponosni na ovakav uspjeh vukovi stadoše pjevati s dvostrukim žarom…"


Neobična su ta stvorenja,ti vukovi. Oduvijek sam im se divila. Iz Stipanovog djetinjstva,to su bili vukovi koji su u čoporima dolazili u sela i klali blago,pse...A sve to jer su bili veoma gladni. Često su pred očima djece koja su kao mali pastiri čuvali svoje blago napadali blago i odnijeli sa sobom svoj plijen. Naročito janjad. Bojala sam se tih vukova. Već dugo ih se ne bojim jer sam imala priliku boraviti sa njima svaki dan i hraniti ih,promatrati. Jednom se jedan vuk iz čopora razbolio i timaritelji su pozvali ekipu sa veterinarskog fakulteta koji su došli po vuka. Jedva su ga uhvatili. Morali su ga uspavati injekcijom kojom su ga gađali iz puške. Ali prije toga čopor je okružio bolesnog vuka i nisu dali da se dođe do njega. Bili su vrlo tihi i preplašeno gledali iz kuta u kojem su stajali. Jedva su došli do bolesnog vuka i odnijeli ga na liječenje. Bilo mi je žao čopora kao i bolesnog vuka koji je otišao u sanatorij. Ostali vukovi iz čopora bili su potišteni i skupljeni u hrpicu u kutu iz kojeg su preplašeno promatrali danima. Toliko su bili potišteni da danima gotovo i nisu jeli. Iako su svaki dan dobivali lijepo,svježe,sirovo meso,oni nisu htjeli jesti. Tako mi bilo žao zbog toga. No,došao je i dan kada su čoporu vratili njihovog vuka. Bio je sada izliječen,iako iscrpljen,no bio je opet sa njima. Najprije ga nisu prihvaćali i odmicali su se od njega,a onda su postupno prihvatili svog brata vuka. Nakon toga dugo su ga njuškali i lizali mu lice,uši. Nevjerojatan mi je to bio prizor. Predivan. Nisu ga zaboravili. Nisu ga se odrekli. Postepeno se život u njihovoj nastambi vratio u situaciju kakva je bila i prije nego li je ovaj vuk obolio. No,sada sam ih svaki dan voljela sve više. Nisam ih se bojala. U nastambu si mogao ući,ali morao si poštovati tu neku diskrecijsku liniju koja nas je dijelila. Redovito sam im odnosila hranu i vodu,a oni su poštovali to iz svog kutka kao i to što sam bila na pristojnoj liniji od njih. Tek kada bih izišla iz nastambe,oni su se pomalo,jedan po jedan primicali hrani i prema hijerarhiji dijelili svoj obrok međusobno. Kada bih mogla,dugo bih ih promatrala. Uistinu su pametna i nevjerojatna stvorenja. Toliko sam ih zavoljela kada sam otišla odande,dugo su mi još nedostajali. Zato sam ponekad odlazila da ih posjetim,gledam i divim im se. U mom Cerovniku sam samo dva puta u životu vidjela vukove. Jednom je,prije nekoliko godina jedan čopor vukova prelazio ispod našeg imanja. Bila je zima,bili su gladni,ali nisu dolazili u dvorište. Otišli su preko dubokog snijega njivama u Klanac i tko zna kamo. Neku noć mi Snežana priča da je vidjela vuka na našem imanju. Kaže,stajao je ispod voćkice i gledao u Puppija koji je strašno lajao. Nisam znala što da mislim. Možda je ipak bio vučjak,a ne vuk? Ali ipak,prošlog vikenda je bila lijepa i vedra noć. Mi imali smo goste. Puppi je opet ludo lajao. Otišla sam vidjeti što se događa. Došla sam do dedine kuće,Puppi je sada prestrašeno lajao. Pogledam prema voćnjaku i vidim ga ispod stabalca šljive. Bio je u sjeni,stajao nepomično i gledao prema Puppiju,a svjetlo ulične rasvjete je ipak otkrivalo tijelo i lik vuka. Ne znam što tako,ali krv mi se sledila,ruke su mi se sledile. Zašto sam se toliko prepala vuka? Pa nisam ih se bojala,a sad nekih trideset metara od mene stoji vuk. Neustrašivo i sigurno gleda u mene i Puppija. I šuti. Ja pljesnula sam dlanovima. Vuk se tako lagano i elegantno okrenuo i pošeo prema mraku u voćnjak Anke Jerkove i preko našeg sloga prema Zavrtu. Osvrnuo se i zastao na sekundu,a onda produžio u noć. Čovječe,ja rekla sam,Puppi,on je došao ili po tebe ili po mene. Vidiš,ništa se nije bojao. Znam da čagljevi ove godine luduju i zaklali su već nekoliko pasa u Josipdolu,ali kod nas ne dolaze na imanje iako ih ima u obližnjoj šumi. Puppi je i dalje lajao,a ja sam još ostala stajati kao ošamućena od prizora. Pomislila sam,pa dugo ih nisam vidjela. Morala bih otići i posjetiti. Sada su već stari,ali ipak ih volim vidjeti. Ali kako ja nisam otišla u Zagreb,oni poslali su svog vuka samotnjaka da me opozori. Da,morat ću ih svakako posjetiti uskoro. Podsjetilo me to i na jednog neobičnog gosta ove jeseni na dedinom imanju. Bila je to ptica koja ne pripada našim krajevima,ali magla i noć su je zatekli na putu i sletila je na naše imanje. Nekoliko večeri je ta ptica boravila u Snežaninom cvjetnjaku ispod ruže,u voćnjaku ispod stare kruške i na orahu. Ja nisam mogla vjerovati što vidim pa sam te večeri probudila Snežanu da ga vidi. Nazvala sam ga Jona (Jonathan). Vidio ga je i Ive i dugo smo stajali na cesti i gledali ga i pričali. A onda je te nesretne nedjelje Jona ubijen. Puppi je ludo lajao,ja ustala sam se da vidim što je. Ispod kruške su se borili Gospodin Fox i Jona. Gospodin Fox je bio daleko jači i slomio Joni desno krilo i zaklao ga. Iako sam ga pokušala otjerati,ovaj nije mario uopće. Samo ga je uzeo i polagano nestajao u ranu zoru,u 4:13h tog nedjeljnog jutra. Kako je bilo tužno to jutro. Više nije bilo Jone. A svaku noć nam je kliktao. Neobično neobični događaji. No,dobro,ni Cerovnik nije obično selo pa eto,tako dakle... Ja rekla sam Joni jedne večeri preko prozora da ovo nije kraj za njega i nije dobro što spava na tlu ispod kruške. Nikako nije bilo dobro. On nije pripadao ovamo i znala sam ako danju ne ode odavde,neće biti dobro. I nije bilo. Ne znam,možda se ovaj vuk samotnjak neće više pojaviti. Nadam se da nam neće odnijeti Puppija,našeg vjernog čuvara. Čuva on i moga Moricu od konjokradica. Ja zaključavam ga noću kako mi ga ne bi ukrali kao i Stipanovu janjad prije rata. Tko zna? I danas baš neki čudan dan. Hodam gradom i sretnem dosta poznatih ljudi. Neka draga lica,a neka ne. I tako dakle,ja izlazim iz trgovine u kojoj ja kupila sam dvije knjige i na samom izlazu ja sretnem čovjeka kojeg nisam vidjela već duže vrijeme. Kako ja volim promatrati ljude prije nego li ih upoznam,ja svakog čovjeka dobro promotrim i dam mu novo ime. To onako prema osobinama životinje na koju me podsjeća. Ovaj čovjek me već dugo podsjeća na vuka. Ja rekla sam mu da ga zovem Čovjek Vuk. On se ne brani. Samo se nasmiješi. Zna i on da je tome tako. Da,jer ima vučje oči i pogled. Uvijek tih,uvijek sve vidi,a najbolje voli gledati iz prikrajka. Baš neobično,ali tako je. Porazgovarali smo malo i rekla mu u šali: "Jesi li ti onaj vuk koji je došao na naše imanje prije nekoliko večeri?" On nasmijao se i rekao: "Tko zna,možda sam baš taj." Odgovor mi je bio predobro predobar i zajedno smo se nasmijali. Prolaznici na ulici su gledali čemu se smijemo,ali ja nisam marila. Baš neobično,baš neobično,baš čudnovato...i pozdravili smo se i nastavili dalje. Tko zna,možda je on baš taj vuk samotnjak što stoji ispod našeg stabalca u noći punog mjeseca...?      


                                http://www.youtube.com/watch?v=nKJRKgTBAPQ