Sretan Uskrs svim rimokatolicima,a osobito mojim Cerovničanima ma gdje bili. I molim Vas samo jedno: Ne zaboravite nikada ono što se dogodilo na današnji dan točno prije dvadeset i dvije godine na Plitvicama. Ne zaboravite nikada "Krvavi Uskrs" ni Josipa Jovića,prvog hrvatskog redarstvenika koji je u svojoj dvadeset i drugoj godini života pao za nas i Domovinu. Ne zaboravite janje iz Aržana. On je prva suza naše Hrvatske. Ne zaboravite i ne bojte se iako su opet došla ona vremena kada nam se predbacuje što smo Hrvati i katolici. Ne bojte se jer Bog je uvijek uz nas.

Kad Sunce poljubi Kišu nastaje Duga. Dobar dan. :)

Blago sinu na majčinu krilu i narodu na ognjištu milu...

 Kako li je samo sretan čovjek koji se jednom vrati na svoje ognjište,ali i još sretniji je onaj koji ima čemu se vratiti.Kao što sam već u prijašnjim postovima pisala život ljude iz raznih razloga odnese od svojih ognjišta,ali povratak im je ista misao. Neki odu trbuhom za kruhom,neki odu jer su bili prisiljeni otići kada su bile velike emigracije iz Hrvatske zbog komunističkog režima,a neke je i ovaj Domovinski rat rasuo po svuda. Tako je bilo i u našem Cerovniku koji je zbog takvih stvari veoma opustošio. Većina ljudi iz župe Cerovnik se vratila nakon Domovinskog rata na svoje ognjište,u svoj Cerovnik. Obnovili su kuće i gospodarstva i žive onako kako se živjeti može u ova današnja vremena. Neki Cerovničani su se čak i usred rata vratili u svoj Cerovnik. Iako na svoju odgovornost,ali su se ipak vratili jer dani prognaništva za svakog čovjeka su teški dani. Nigdje se čovjek tako slobodno i dobro ne osjeća,nigdje tako slobodno i lako ne diše kao na svome ognjištu. I sama sam prošla te prognaničke dane. Od Modruša do Zagreba,sve dok nismo došli bliže našoj kući,bili smo u obližnjem zaseoku Cerovnika,u Cindrićima iako ni tamo nije bilo najsigurnije. Dakle,u studenom '91. je moj otac poslao majku,mene,moju braću i svoju sestru u Zagreb kod svoje rodbine jer se nastava zbog ratnih okolnosti u Josipdolu nije održavala pa smo na poziv rodbine došli u Zagreb kako bi ja i braća mogli bar ići u školu. Rodbina nas je dobro prihvatila,ali zato su u školi nastavnici morali imati dosta razumijevanja za sve nas djecu prognanike i proces prilagodbe je bio otežan jer smo svi mi došli iz kiše metaka i granata i bili preplašeni,povučeni,a nemalo puta i plakali usred nastave jer nismo znali što je sa našim najmilijima kod kuće jer u Modrušu smo znali često spavati po šumi ili špiljama zbog zračnih granatiranja,ali i zbog jednog proboja četnika vrlo blizu kuća u Javorovici. Nije više bilo sigurno biti tamo,iako su tata,djed i baka ostali. Tata je bio branitelj i ostao je braniti bojišnicu kao i ostali,a baka i deda su imali i previše blaga za koje se trebalo brinuti u tim teškim vremenima i teškim uvjetima. Mi smo sa majkom u Zagrebu ostali 4-5 mjeseci. Nismo ni dočekali kraj školske godine,već smo otišli u Cindriće za Uskrs '92. Tamo su već preselili bili baka,deda i tata jer su nam dvije obitelji dale smještaj za nas kao i štale za blago. Školsku godinu smo ja i braća uspješno završili u Josipdolu,a tog ljeta,u kolovozu '92. smo se na vlastitu odgovornost kao i još neke obitelji vratili u Cerovnik,u naše Pavliće. Sjećam se kako smo se ja i braća od veselja bacali po travi u voćnjaku ispred naše dobre stare,ali ranjene jabuke. Ona je kao i kuća zadobila rane od kiše gelera,mi smo ju voljeli kao i onu travu u koju smo se od radosti bacali. Sjećam se kako je moj mlađi brat Joso rekao mami: "Mama,ova naša trava je lipša od one u Zagrebu! A lipa naša trava!". I ručicama je grlio travu dok je ležao u njoj. Uistinu,baš kako kažu poznati stihovi jedne prelijepe pjesme,a koji idu ovako nekako: "Više mi vrijedi nego cijeli svijet zelena trava,u travi cvijet",tako je i nama više vrijedila ona naša trava u našem Cerovniku,nego li ona trava u Zagrebu i sav onaj asfalt i ona sigurnost i topao i komforan stan u kući naše rodbine koju smo tamo imali. Iako se naša rodbina čudila i nisu nas puštali kući,mi smo ipak otišli,ali i svi oni naši Cerovničani koji su bili smješteni kod svojte u Zagrebu. Bilo je i onih koji su bili kod rodbine i prijatelja u Josipdolu,Ogulinu,Skradniku i tako. Neki od njih se nisu mogli vratiti u Cerovnik tada,iako su htjeli,ali nisu se imali kamo vratiti. Domovi su im bili ratom uništeni pa su vremena povratka morala pričekati neka malo bolja vremena. No ipak su se vratili. Tako se u svoj Cerovnik vratila i naša susjeda Đurđa Grdić koja je iste one '91. kao i svi mi iz Cerovnika morala napustiti svoj Cerovnik. Uzela je sa sobom svoju majku,a budući da je i sama bila majka,i to samohrana majka,i svoja dva mala sina,Josipa i Nikolu te otišla u Skradnik,u općini Josipdol. Rat im je uništio dom u Cerovniku,ali Đurđa se ipak potrudila da na mjestu stare i trošne kuće izgradi novu kuću. Ona je jedna vrlo hrabra i vrijedna žena koju život nije mazio,ali hrabro se nosila sa svime u životu pa tako i sa činjenicom da si ponovno mora izgraditi dom koji je radila o svome trošku. Taj proces je trajao malo duže,ali sav njen trud i trud njene djece se isplatio jer je na mjestu one stare i trošne kuće iznikla nova i lijepa kuća. Đurđa se 15.ožujka 2012. godine vratila iz Skradnika zajedno sa svojom starom majkom u njihov novi dom u Cerovniku. Sinovi su joj sada odrasli ljudi i svatko od njih ima svoj život. Nikola je ostao živjeti u Skradniku,a Josipa je životni put odnio u hrvatski grad Knin gdje obavlja dužnost hrvatskog vojnika. Uvijek mi je drago kada ih sretnem pa makar i u prolazu i rijetko jer bili smo susjedi i kao djeca zajedno pohađali školu u Cerovniku,igrali su se s mojom braćom i sa mnom,dijelili igračke,radili puške od drveta,kućice za ptice,jeli zajedno smisan kruv moje pokojne babe,ljutili naše babe i sve ostale nestašluke koji idu uz djetinjstvo. Bilo je lijepo i rado se prisjetim tih dana. A njihova majka Đurđa je u svome novom domu odlučila  udomljavati starije i nemoćne osobe pa je tako njen novi dom u Cerovniku postao i Dom za starije i nemoćne osobe u kojem se brine za svoju majku i svoje štićenice. A meni je kao i ostalima bilo drago čuti,ali i vidjeti da sada u selu živi jedna obitelj više. Cerovnik nije tako malen,ali malo je ljudi ostalo živjeti u njemu i srcu je uvijek milije kada čuje da se netko vrati na svoje ognjište. A svaki onaj koji se vrati na svoje ognjište jest kao i plamičak koji traži svoje ognjište kojem pripada. Baš kako i stara izreka kaže: "Blago sinu na majčinu krilu i narodu na ognjištu milu". A svim našim raseljenim Cerovničanima šaljem pozdrav i neka ne zaborave svoje ognjište jer ono grije najlijepše.  

Evo mene,moje nebo plavo,na srcu si mom,dolazio nisam ti odavno...

  "Tamo gdje me srce vuče,za čim gine,zbog čeg tuče,što je drago oku mom,to se mjesto zove dom. Kleknem pa se prekrižim,svetu zemlju poljubim,kao majka miriše kad se sinu raduje. Evo mene,moje nebo plavo,na srcu si mom,dolazio nisam ti odavno tamo gdje je dom. Evo mene,dal još mjesta ima tu na krilu tvom,zagrli me,zemljo moja mila,ovdje mi je dom."


Kažu da je pojam nostalgije teško objasniti. Upravo ovi gore navedeni stihovi poznate pjesme progovaraju nostalgijom. Ja si nostalgiju objašnjavam kao splet vrlo jakih emocija,sjećanja na rodni kraj,ljude koji žive u tom kraju,na neke događaje iz prošlosti koje ne želimo zaboraviti jer su bili lijepi i rado ih se sjetimo. Čudesan je to osjećaj kad te nostalgija krene i hoće jer tada se emocije isprepliću. Istovremeno se nekako osjećam i tugaljivo i sretno i sjetno i melankolično. Da,vrlo čudesno.Vjerujem da se svaki čovjek otprilike tako osjeća kada ga nostalgija krene. Emocije čine svoje. Nostalgija je dobra tema za razgovor,ali o njoj se ne može razgovarati sa bilo kime. Jer postoje i ljudi koji nostalgiju ne znaju,ne mogu ili ne žele razumjeti pa ju nazivaju glupošću,a ljude koji nostalgiju doživljavaju čak znaju nazvati sentimentalnim budalama.Ne slažem se sa takvim ljudima jer nostalgiju smatram sastavnim dijelom čovjeka i njegova života. To su sirovine od ljudi,kako ih ja volim nazvati. Također ima ljudi koji osjećaju nostalgiju,ali ne žele pričati o njoj jer im je neugodno da će ih možda prozvati sentimentalnim budalama. Nije dobro kada čovjek tako razmišlja,kada zatomljuje osjećaje. Nostalgiju ne treba skrivati. Drago mi je kada se nađem u društvu ljudi koji su daleko od svog rodnog kraja pa krene priča o rodnom kraju,običajima,o ljudima koji tamo žive ili kojih više nema sa nama,ali su nam ostali u dragom sjećanju pa ih se rado sjetimo po njihovoj dobroti,načinu života koji su živjeli i po mnogočemu drugom što je ostavilo pozitivan trag na našoj duši. Mnogo toga čovjek može naučiti razmjenjujući mišljenja kroz razgovor,ali i ugodno se osjeća kada  to podijeli sa osobama koje to razumiju. Da. Doista sam srela mnogo ljudi kroza ovaj svoj život,ali malo je onih koji su na mene ostavili snažan dojam (u pozitivnom smislu). Pa na kraju krajeva,ni ne očekujem to jer svaki čovjek je jedinka za sebe,a kada netko ostavi snažan dojam na mene,smatram to darom. Vrlo lijepim darom za mene. Ne mislim sada na ljude   koji su dio glazbene ili filmske scene ili javnog života.Jer mogu se diviti njihovom stvaralaštvu,ali ne znači da se divim njihovu načinu života ili stavovima. Tu me neki ljudi totalno krivo shvate. Mislim na sasvim obične ljude,a koji su opet drukčiji po tom nečem što zrači iz njih samih,po nekim gestama koje su iskrene i dobronamjerne jer onaj tko dobro vidi,tada će vidjeti da li nešto dolazi iz srca ili samo iz moždanih vijuga (tek samo da zadive svijet oko sebe). To su za mene proračunati ljudi i nemaju kod mene vrijednost. Družeći  se sa ljudima iz raznih društvenih slojeva (što je i dobro),mogla sam zaključiti da ipak više volim sasvim obične ljude i njihovo društvo. Zbog čega? Upravo zato jer još uvijek imaju onu toplinu srca,nisu nametljivi i hladno proračunati. Puno lijepše mi je sjediti sa takvim ljudima,a kava koju sa njima pijem uvijek je nekako slađa. Taman i da nema kave,uvijek volim osjetiti u društvu tu toplinu kroz razgovor koja je danas sve rijeđa i rijeđa pojava u ovom sve surovijem svijetu koji nam diktira sve surovije obrasce ponašanja,načina življenja i sl. Život neprestano ide dalje,vremena se mijenjaju,a ljudi se moraju držati ukorak sa time. No,ipak čovjek ne bi trebao bacati pod noge one prave vrijednosti smatrajući da to više nije moderno spominjati,a kamo li živjeti ih. Ljudi su se danas počeli sramiti sami sebe tako što zapostavljaju i zaboravljaju tko su,što su,odakle su,ali i ne pričaju o tome jer nije za neke moderno pričati da su prije možda bili siromašni,da su teško živjeli pa su,između ostalog,i zbog takvih stvari otišli trbuhom za kruhom u svijet od svoje kuće i rodnoga kraja. Samim takvim ponašanjem čovjek gubi svoj identitet jer sam sebe gura u tom pravcu. Lošem pravcu. Srela sam i takvih ljudi i nemalo sam se iznenadila kada sam vidjela da se srame toga što su rodom sa sela,iz seljačke obitelji i sve to. Mene takve stvari pogađaju. Nikada se čovjek ne smije posramiti reći da je sa sela jer smatram da na gradu danas žive one "prave seljačine u glavi" dok ljude sa sela zovu brđani i seljani.Tada ih znam zapitati od čega i od koga to grad živi i otkuda se hrane ako ne od sela i "seljačina"? Tada ih pobijem u potpunosti tim pitanjem jer pravog odgovora više nemaju.Ne generaliziram,ali opet sve više i više je takve ograničene raje koja živi u gradu. Ali zato jako cijenim ljude koji imaju svoj stav i poštenje kojem su ih naučili njihovi roditelji i takve poslali u svijet. To su ljudi koji nikada nisu zaboravili tko su,što su i odakle su. I ne srame se toga (jer se i nemaju razloga sramiti),već su ponosni na svoje korijene. Budući da je ovaj post posvećen nostalgiji za rodnim krajem i ljudima koji su otišli iz njega,ja pisat ću vam,dragi moji,o jednom Cerovničanu koji je davno odselio iz svog rodnog kraja. To je jedan od onih ljudi koji su jako ponosni na svoj Cerovnik i koji se ipak vratio tamo gdje je dom. A ja sam još više ponosna na takve ljude i cijenim ih. Jer Cerovnik svijetu nije dao bilo što. Cerovnik je svijetu dao najbolje što je imao. Sretna sam zbog takvih ljudi  i oči mi se uvijek ispune suzama ponosa na njih. Dakle,osoba o kojoj pišem je na mene ostavila lijep i snažan dojam. To je osoba koja ne zatomljuje svoj osjećaj nostalgije za svojim narodom i svojim Cerovnikom. Ima već nekih desetak godina da sam prvi puta u životu vidjela tu osobu. I drago mi da mi je takva osoba ušla u život. A dana kada sam ga upoznala se sjećam kao da je bilo sada. Jednog dana,prije tih nekih desetak godina se pred našom obiteljskom kućom zaustavio automobil i iz njega izašao nepoznat čovjek. Ja i majka smo bile same kod kuće,a on nas pozdravi i predstavi se kao Josip Pavlić. Bože,koje slučajnosti,naš prezimenjak,ali i imenjak moga mlađeg brata. Ja sam pomalo začuđeno gledala kao i majka,ali Josip je objasnio da ima korijene sa ovog našeg posjeda. Tada smo shvatile o kojoj je obitelji riječ. Josip je iz obitelji Adamovih koji su davno iselili iz Cerovnika,a posjed je kupio moj pokojni djed Stipan Pavlić. Na mjestu naše sadašnje obiteljske kuće je davno prije bila obiteljska kuća Josipovog strica Ante,a malo dalje u voćnjaku je bila kuća Josipovog oca Tome i njegove obitelji koji su iselili u Vojnovac i živjeli u željezničkom stanu iznad željezničke stanice u Vojnovcu neko vrijeme. Potom su odselili u Josipdol,a nakon nekog vremena Josip je otišao na školovanje u Sarajevo,a nakon Sarajeva Josip odlazi u Split gdje se oženio Almom,rođenom Dalmatinkom. Josip i Alma imaju dvije kćeri,Ilonku i Tomislavu. Ilonka se udala u imotsku krajinu,a Tomislava se također udaje,ali ostaje živjeti u Splitu. Josip i Alma imaju brojnu unučad i ponosni su djed i baka. Nakon doista mnogo vremena Josipa je nostalgija vratila u rodni kraj. Odluči kupiti zemljište vrlo blizu našeg posjeda i sagradi vikend kuću na prijašnjem posjedu pokojne Kate Pavlić Tomine. Josip i Alma vole dolaziti u Cerovnik na odmor kada god mogu. Lijepo je kako su i Alma i njihove kćeri zavoljele Cerovnik,kao i unučad. Doista se vidi da uživaju u svakome trenutku provedenom na selu. Za vrijeme blagdana,školskih praznika,godišnjeg odmora dolazi im unučad u Cerovnik koja također uživa u djedovom Cerovniku. Ali dolaze Josipu i Almi i Josipova sestra iz Rijeke,rodbina,prijatelji iz Splita,a sve ih rado ugošćuju jer su srdačni i gostoljubivi. I drago mi je kada to vidim. Uistinu mi je drago kada gledam kako Josip svojim prijateljima iz Dalmacije rado predstavlja svoj Cerovnik i ponosi se što su mu korijeni odavde. Ono što me se tako jako dojmilo kada je Josip prvi puta nakon dugo godina došao u Cerovnik jest jedna duboka gesta. Budući da sam osjećajna,ta gesta mi je tako lijepo dotakla srce i izmamila suze ponosa u očima. Naime,ta gesta me podsjetila na Stipana,mog pokojnog djeda,a poslije ću vam reći zašto. Dakle,Josip je,došavši pred našu kuću toga dana,kleknuo i poljubio zemlju. Poljubio je svoju rodnu grudu. I dok ovo pišem,ponovno proživljavam taj trenutak kao i onog dana. Josip je istinski i iz srca kleknuo i poljubio zemlju svog oca i strica,svojih djedova i pradjedova. Znam da je tada nostalgija činila svoje,a Josip nije zatomio svoje osjećaje,nije potiskivao svoju nostalgiju, Pustio ju je neka teče iz srca. Taj trenutak je bio dubok za njega,ali i za mene i majku koje smo to gledale. Sjećat ćemo se toga zauvijek. Mene je to podsjetilo na Stipana koji bi,kada se nađe na polju, ili ako je vodio ovce na pašu ožednio i pošao na naš izvor ispod sela na Tratinama. Stipan bi uvijek kleknuo,poljubio vodu,a tek onda pio iz izvora. Slično je radio kada bi bio na polju pa ga tamo zatekne podne ili "Zdravomarija". Kleknuo bi,skinuo kriljak,prekrižio se i pomolio. Tako je i mene i braću moju učio. Znam da je Josip tog dana kad je došao u Cerovnik konačno dočekao da se raduje rodnoj grudi,nebu i suncu koja grije njegov rodni kraj,ali i srce. Jednom prilikom,dok sam se ujutro umivala u potkrovlju kuće pogledala kroz prozor kupaonice koji ima pogled na istok,na Vojnovac,Trojvrh,Vajnvrh,ali prije svega na Josipovu i Alminu vikendicu koja je odmah u blizini naše kuće i vidjela Josipa kako stoji na zidiću koji je bio temelj za njihovu buduću vikendicu i drži visoko ispružene ruke u zrak,prema suncu,prema nebu. Bilo mi je drago to vidjeti jer i ja ponekad to činim. Bila je to jedna lijepa gesta. Bio je to jutarnji pozdrav suncu,ali sigurno i zahvala Bogu što je opet u svom Cerovniku. Josip i Alma su nam draga obitelj i ne mogu,a da ne spomenem kako nam,kad god dolaze u Cerovnik,nose darove dalmatinskog podneblja. Ne samo za nas,već i za ostale Cerovničane. Jednom prilikom su to bile slane srdele koje je Josip sam spravljao za svoje Cerovničane,a koje su vrlo ukusne uz kvalitetno vino koje također donosi za svoje Cerovničane. Bude tu i suhih smokava,maslinova ulja kojeg na poseban način volim i cijenim. A rade oni i roštilj na kojem budu ribe pa pozovu ljude iz sela na druženje i divan uz ukusnu hranu i vino. Već je postala tradicija da Josip i Alma zadnjih godina kada dođu u Cerovnik za Božić spravljaju bakalar i pozovu ljude k sebi na zajednički objed. I ne mogu opet,a da ne pohvalim kako odlično spravljaju bakalar kojeg obožavam. Tako je bilo i ovog prošlog Badnjaka,a uz bakalar su bile poslužene i fritule od oslića,te fino vino iz imotske krajine,a kojeg je Josip donio i mojoj obitelji. Volim biti u njihovom društvu,a volim kada dođu meni i mojoj obitelji u kuću. Lijepo je to jer ljudi se danas zbog obveza i posla ne stignu toliko družiti,ali mi je svakako drago kada se nađe vremena za to. Ovih prošlih božićnih blagdana Josip i Alma su dolazili u goste,ali i vidjeti mog vranca kojem su kupili najlijepše i najsočnije jabuke koje moj Morica toliko voli. Svaki dan je Josip donosio jednom ili dvaput dnevno jabuke jer mu je Morica,vidim,postao drago stvorenje,i uživao dok mu je davao komadić po komadić jabuke. A moj Morica dobro upamti onoga tko mu daje jabuke i tko je prema njemu blag. I znam da će mnogi sada reći kako je ovaj post možda predugačak,ali meni nekako nije. Jer kako da takvu temu čovjek sročim u par redaka,a pogotovo o ljudima koji su ti dragi? Jednostavno riječi iz srca same naviru i ne treba ih zadržavati kao ni osjećaje. Tako ni Josip nije zatomio svoje osjećaje prema svom Cerovniku,a posebno su osjećaji iz njegova srca navirali kada je kleknuo i poljubio svoju rodnu grudu,sveto tlo hrvatsko. Tako nešto može doći samo iz srca i tako nešto se ne zaboravlja. Pamtit ću to dok sam živa,a Josipu i njegovoj obitelji želim još mnogo lijepih trenutaka i vremena u Cerovniku sa svojim najmilijima. Uz pozdrav i u mislima na sve Vas koji ste daleko od Cerovnika,Bog i Hrvati i Cerovnik u srcu. 

Kletva kralja Zvonimira

...Stipanova i moja pjesma,ali i prva pjesma koju me Stipan naučio pjevati...

Mislili su neki da me neće biti...

Dragi moji i vjerni čitatelji,evo me nakon dužeg vremena opet sa Vama. Znam,dugujem objašnjenje za sve ovo vrijeme koje me nije bilo na blogu. Mnogi su me već pitali i kontaktirali zbog čega blog nije bio dostupan   za čitateljstvo. Prije svega,od srca hvala svima onima koji su pitali,koji vole ovaj blog,podržavaju ga i prate. Mnogo mi to znači jer ne pišem ovaj blog radi sebe,već zbog mog Cerovnika,mojih Cerovničana pa bili oni u Cerovniku ili  na bilo kojoj strani svijeta. Osobito me dirnula podrška jedne čitateljice koja nije Cerovničanka,već iz Gospića,ali koja prati blog već neko vrijeme i podržava ga što mi je i pokazala pri jednom slučajnom susretu na Udbini. Hrvatskoj Udbini,brate. Moram priznati da mi zbilja bilo drago što sam upoznala tu mladu ženu. A bilo je to povodom otvorenja i blagoslova Crkve hrvatskih mučenika na Udbini u rujnu 2011.godine. Bila sam tamo zajedno sa svojom obitelji i župljanima. Majka mi u jednom trenu reče: "Evo je,to je ona! Ona te pozdravila kada sam bila na hodočašću u Otočcu,ona čita tvoj blog i pitala je za tebe. Idemo do nje da te upoznam. I upoznah ja tu mladu i simpatičnu ženu i tako mi drago bilo saznati da redovito prati moj blog. Drago mi je da ga prate i da se sviđa i onima koji i nisu rodom iz Cerovnika. Ima još dosta zanimljivih javljanja od mojih čitatelja,bilo putem elektroničke pošte,bilo da me sretnu negdje pa me prepoznaju po blogu pa volim sa njima popričati. Neka,znači "Cerovnik u srcu" je nadaleko poznat blog. To sam i htjela. Uspjela sam Cerovnik opisati i van granica Domovine. Pišući i o iseljenim Cerovničanima diljem svijeta,naišla sam i na dobre kritike u Švedskoj,Velikoj Britaniji i još nekim zemljama jer su mi se javili i stranci koji su slučajno naišli na blog pa čitali preko prevoditelja. Time sam znala da sam uspjela jedan mali Cerovnik, kojeg nema ni na zemljopisnim kartama,predočiti svijetu. Eto...a sada da se vratim razlogu i objašnjenju zbog kojeg blog nije bio dostupan čitateljima. Naravno,kako ovaj blog ima svoje čitatelje i sljedbenike tako ima i svoje neprijatelje. Neću reći "nažalost" jer bilo je i za očekivati da ću imati neprijatelje zbog "Cerovnika u srcu" jer nemoguće je da svi imamo isto mišljenje i stav. Ja svoj stav imam,držim do njega i čvrsto ga branim.I nikada nisam voljela da me cenzuriraju u bilo čemu. Bilo to nešto da napišem ili izgovorim. Nikada. Što mogu,takva sam ja rođena. Možda i odveć tvrdoglava,ali bar ne mijenjam svoje stavove i ne okrećem se kako vjetar puše. Dakle,kako imam i prijatelje ovoga bloga,tako imam i neprijatelje koji su radili na tome da mi unište ovaj blog,da unište sve o čemu sam pisala ovih nekoliko godina,sve ono što sam stvarala,a mogo toga i nisam stigla objaviti. Ne znam što to ima loše na mome blogu pa bi ga trebalo uništiti. Teme su vjerske,domoljubne,a ponešto ima i za ljubitelje humora i dobre glazbe. To su mi potvrdili i moji čitatelji. Moram reći da mi i nije bilo svejedno kada sam počela dobivati kritike vezane za blog. Razljutilo me stravično i razočaralo ponašanje nekih osoba koje su počele pametovati oko mog bloga,govoriti u kući mojih roditelja da sam preoštra na riječima,da ne biram riječi kada su u pitanju domoljubne teme na blogu,počela je briga o mojoj sigurnosti zbog onog o čemu pišem i niz kojekakvih gluposti.Vrlo oštro sam se osvrnula na to i nisam dopustila da se netko brine o meni i onome o čemu pišem jer i nema ništa loše u tome što na blogu pišem.Uostalom,moji čitatelji su sve to podržavali. I sa pravom. Uslijedilo je okolo naokolo nagovaranje da maknem neke stvari sa bloga jer ne moraju svi znati za "crnokošuljaše" i ono što nosim u srcu...ja sam bila zgranuta,bijesna i razočarana izjavama koje sam čula...Bože,kako jadnih i prodanih ljudi ima...u javnosti pričaju jedno,u tajnosti drugo ili treće...Kada smo već kod tih "crnokošuljaša",ja sam za to da se ne zaboravi  da su ti "crnokošuljaši" bili hrvatska vojska koja se branila od Tita,njegovog prokletog komunističkog jarma i četništva. Ja sam za to da se to poštuje i uči djecu da ti ljudi nisu bili tek neki "crnokošuljaši",već ljudi koji su branili nam jednu i jedinu Domovinu nam Hrvatsku,a mnogi su mučeničkom smrću platili to što su branili i voljeli. I onda mi se neka prodana duša našla raspredati o tome i pametovati kao veliki Hrvat,neprijatelj komunizma,a svoju krv dade da se pomiješa sa četničkom krvlju i da se rađaju mali četnici. Sve sam to saslušala,branila svoj stav i nisam odustala od njega ni dan danas. Jedno je bilo sigurno,ovo mi je bio otvoreni neprijatelj. Bilo je i onih podmuklo udbaških,no i na njih sam se oštro osvrnula. Čuli su me i oni. Čule su me i veće zvijeri pa zar da se bojim i tih zmija? Ne,nisam se bojala ni onda kada su mi prijetili anonimnim mailovima,anonimnim telefonskim pozivima sa skrivenog broja i koječega drugog. Bilo je i prikaza koje su htjele ostaviti zlobne komentare na moj blog,ali nisu znale da komentari idu prije meni na uvid pa tek onda odlučujem što sa njima. Da,tu nakazu sam otkrila vrlo brzo,kroz nekih par minuta.Odlučila sam nazvati ju i reći da znam za te njezine jadne i prljave igre. Osoba je ostala zatečena i posramljena onime što mi je htjela učiniti od bloga. Pitala sam ju želi li možda na sud ako joj se plaćaju odštete za sve te bezobrazluke meni počinjene? Ispričavala mi se i ponavljala kako se to više neće ponoviti.Kako jadno je zvučala...kako su ljudi hrabri na riječima iza skrivenih poziva,poruka,anonimnih profila...ali sve to jednom dođe na svoje kad se založiš za sebe i svoje...moram reći da je bilo i prijetnji o rušenju bloga jer mi je blog previše vjerski i nacionalno obojen...Bože,koje li izjave...ne,ja definitvno nisam nikome ništa skrivila i nisam se imala čega bojati jer nije se bojao ni pokojni Stipan Pavlić kada su mu o glavi radili oni koji su ga mrzili jer se nije dao smesti u svojim stavovima,jer se nije dao prodati komunizmu i svemu ružnome što je taj komunistički jaram nosio sa sobom. Nije nikada zanijekao da je Hrvat i katolik,a učio je tako i svoju djecu i unučad. Ja sam djedove riječi najviše upijala.Nikada me nije učio mržnji,ali zato je rekao da nikada ne dam reći da sam Jugoslavenka,već Hrvatica i katolkinja te da se ponosim time jer su moji preci,tj.djedovi ujaci bili cerovnički mučenici upravo zbog toga što su bili Hrvati i katolici.Dobro sam to zapamtila i u sebi rekla da ću to uvijek imati u srcu i na umu kroza život. Jer čovjek koji se toga posrami je izdajica. A izdajice su gore i od najgoreg  neprijatelja. Eto, ne bojim se onoga što jesam iako su došla opet ona vremena koja ja nazivam "karanfilska vremena",a u njima "karanfilski vladari i zmije". Jer nije se bojao ni Stipan kada se našao na četničkom popisu ne tako davne '91. godine prema kojem je bio prvi na spisku sa svojim Cerovničanima koje treba ubiti i objesiti na lipe ispred naše Crkve Uzašašća Isusova na Cerovniku. A zašto? Što su oni kome skrivili? Što je kome skrivio Stipan? Skrivio je to što nije htio živjeti po komunističkom nauku,već je bio Hrvat i katolik koji je živio po božjem nauku. Svakome je dao mira,ali nije dao na se i na svoje. Pošteno je živio i pošteno i umro 2000.godine. Iako sam na neko vrijeme zaštitila svoj blog od onih koji su mu željeli zlo,ja nisam prestala pisati. Pišem svakoga dana,još bolje,još više,neke teme vezane za blog,neke teme za djecu. Ali svakako pišem. A svaka moja misao koju pretočim u riječ dolazi od Stipana jer on je moja inspiracija za mnogo toga što napišem. Neke stvari će tek biti objavljene u prigodnom trenutku kao npr. "Karanfilska vremena",a do tada ću imati još dosta zanimljivih tema o Cerovniku,Cerovničanima...Mislili su neki da me neće više biti ovdje na blogu. Toliko su se podmuklo radovali tome,ali samo sam ih gledala kako nisu ni svjesni koliko su jadni te da ću im uzvratiti kada se najmanje nadaju. I znam da će ih grdno boljeti ovaj blog i to što nisam prestala pisati,ali neka.Neka ih boli. Jer ja ne odustajem. Ne da mi ovaj Stipan koji uvijek živi u meni. I dugo će ga gledati još u meni. Do nekog idućeg javljanja,Bog i Hrvati. 

...evo mene,moje nebo plavo...

Preko polja kroz sjećanje ide...

Svi mi imamo neke drage ljude kojih se volimo sjetiti jer više nisu sa nama. Ja,eto,tako imam uspomenu na  Stipana. Sjećam se i osjećam ga jer Stipan živi u meni. Iako neki ljudi ne razumiju takve stvari ja ipak znam da živi u meni. Žive i sve one uspomene koje su ostale u meni preko njegove riječi i djela. Voljela su ga i braća moja kao i on njih,ali ja sam ipak bila dedino prvo unuče i dedina miljenica.Ja i Stipan smo se nekako najbolje razumjeli. Ponekad bih zajedno sa braćom znala nestašlucima naljutiti Stipana,ali kako da meni deda zamjeri? I nikada nije dao da me tata kazni ako nešto skrivim.Često se sa braćom sjetim tih nekih dogodovština iz djetinjstva i smijehu nema kraja jer doista su to bila lijepa vremena. Nismo imali puno igračaka,ali znali smo se igrati. I uvijek sam sa braćom smišljala nove vratolomije,nove dječje spaćke i pravili se važni ako spaćka upali. I tako jednom prilikom smo se igrali sa Ivanom i Tomislavom iz Osijeka koji su došli kod svojih babe i dede u Cerovnik. Imali su prave pravcate praćke,a mi smo isto htjeli takve pa smo rekli dedi da i nama napravi. Deda ni imal tad vremena pa smo vidjeli Ivu Bencinog pred njegovom kućom i pitali kako se delaju praćke. On nam je ispričao kako su on,moj deda i ostala djeca iz njihova djetinjstva delali praćke. Oni su ih zvali vinče. Ali izgledale su malo drugačije i gađali su u njima isto kamenje i natjecali se tko će kamen baciti dalje. Pitali smo od čega da napravimo vinču i kako? Ive nam je rekal da ako deda ima kakve stare cipele da ih uzmemo i odrežemo jezike iz cipele,uzmemo žnjirance i sve ostalo je objasnio. Mi smo odlično shvatili i otrčali kući pa se bacili u izradu vinči. Glavni je bio Dario,iako najmlađi. Gledali smo po dedinim policama koje bi cipele bile najstarije da možemo odrezat jezike. I bile su jedne stare željezničke radne čizme koje je deda više nije nosio na posal već samo ponekad oko kuće kad nešto dela.Ali Dariju se nisu sviđale jer su jezici bili već stari i nisu lijepo izgledali. Svidjele su mu se jedne cipele koje su se baš i meni svidjele.Ali bio je jedan problem. Te cipele su bile nove i deda ih je dobio od brata iz Njemačke i deda ih je nazival „Svetošnje cipele“ jer su to bile cipele koje je nosio samo k maši nedjeljom.Imao je i drugih crnih cipela,ali te je nosio kad ide do Josipdola,Ogulina i tako. Ove su baš nekako bile „svetošnje“. Bile su lijepe i odudarale su na polici od drugih cipela po boji. Bile su tamnocrvene. Deda ih je volio nositi uz odijelo i kriljak na glavi. Baš su nam se dopale. Dopale su se i Josi koji je čuval stražu na vratima da deda ne vidi da režemo jezike od cipela. Nismo znali šta da uradimo,ali morali smo biti brzi. I bili smo brzi. Ja izvadim škare iz dedine ladice u podrumu i dam Dariju da odluči koje ćemo cipele rezat. Darijo je bez razmišljanja uzeo dedine „svetošnje cipele“ u ruke i za čas su cipele ostale bez jezika i žnjiranci. Tek kad smo vidli kako sad cipele izgledaju shvatili smo da će biti frke i da ovo neće proći bez šibe kod tate. Bacili smo cipele iza police i zatrpali ih cunjom koju je deda koristio kad premazuje petiće,pantiće sa tovatnom mašću. I pobjegli u šajer da u miru delamo vinče. I išlo je to nama,ali falilo nam je još komadić kakvog remenčića ili tako nešto. Ja sam rekla da ću ja to sredit i otrčala u podrum po škare i otvorila ladicu u kojoj je stajao dedin sat sa kožnim remenom. Brže bolje odsiječem remenčiće, a sat sakrijem dok ne smislim od čega dedi da napravim nove remenčiće. Znala sam da će biti papreno kad deda ovo vidi i kaže tati,ali ja sam morala imat te remenčiće za vinče. A vinče će biti baš lijepe jer će biti crvene boje. Pa ćemo vidjet hoće se sad Ivan i Tomislav pravit važni sa svojim praćkama. Joso se smijal i dalje čuval stražu i rekal da on ni niš kriv i ako deda bude ljut da će reći tko je kriv za to. Mi smo mu rekli da mu nećemo napraviti vinču i da ćemo mu strgat njegove drvene puškice i ostale igračke i da se više neće igrat sa nama. Tada je zašutio i pristao surađivati. I vinče su konačno bile gotove. Otišli smo do Ive Bencinog da mu pokažemo vinče i da nas nauči bacat kamenje. I rekao je da su dobre te nam pokazao kako se baca kamenje. Moralo se vinčat prema naprijed i jakim zamahom baciti kamen. Ive je bio star,ali još i tad je dobro bacao kamen iz vinče. Nas je to fasciniralo. I mi smo brzo naučili kako se najbolje gađa. Joj,kako smo bili ponosni na naše vinče.Nismo više ni razmišljali što će biti kad deda vidi jezike svojih „svetošnjih cipela“ na vinči. I remenčiće od sata. Gađali smo i gađali prema polju. I pravili se važni. A onda je došlo vrijeme da idemo kući. I išli smo. I sve je dobro bilo dok deda u nedjelju ni moral k maši pojt.Tad smo se nešto ja i braća uzvrpoljili. Deda se spremal i brijal,a onda je došal do police za cipele u podrumu. Gledamo mi kroz prozor izvana i molimo Boga da deda uzme crne cipele. Ali ne,to je bilo teže jer otkad je dobio te „svetošnje cipele“,samo je njih nosio u Crkvu. I samo u Crkvu. Nikuda više. Zato ih je i nazval „svetošnje“. I traži deda cipele,ali cipelama ni traga. Na kraju deda izjuri iz podruma i pita nas gdje cu cipele,jel ih netko kamo premještao. Mi smo rekli da nije nitko. I gledali u dedu. A Joso je gledal u pod. Znao je deda odmah da nešto tu ne štima i pitao Josu gdje su cipele? Ja neprimjetno stanem Josi na nogu dajući mu znak da šuti. I šutio je,ali je bio još više sumnjiv. Deda upita Darija i mene,ali mi smo rekli da ne znamo. Sad je deda znao da stvarno nešto tu ne štima. I kaže: „Slušajte vi mene dobro! Ako ne kažete kamo su cipele,sve ću vam reć ćaći kad dojde iz lova i bit će batin ko kiše! Ti,kolovojko,reci,kamo su cipele?“.  Ja sam šutila,a onda prasnula u smijeh,a za mnom i Dario i Joso. I smijali smo se ko ludi,a deda je već bio na kraju sa strpljenjem. Počeo je deda vikat po cijelom dvoru i Dario na kraju reče da su cipele pale iza police i pobježe iz dvorišta,a za njim ja i Joso. Deda donese u rukama cipele i vičući zovne mamu i pokaza cipele. Mama nije imala pojma o čemu se radi. Deda je sad bio

 ljut. Jako ljut. A i mi smo s njim trebali k maši,ali smo se bojali što će sad biti. Deda kaže da ćemo mu kasnije objasnit kamo su jezici od cipela i da će bit batin ko kiše kad tata dojde kući. Išli smo s dedom k maši,ali pokislo jer zbilja smo zabrljali ovaj put. I bilo nam je žao dede i njegovih „svetošnjih cipela“. Dok smo se vraćali od maše pita deda mirno kamo su jezici od cipela. A nije znao još za svoj ručni sat i što će tek biti kad vidi da nema sata. Mi smo mu rekli da nas ne kaže tati ako mu kažemo kamo su jezici. Ali deda nije pristao na te neke „sporazume“. Kad smo došli kući Dario pokaže dedi dvije vinče i deda ostade bez daha. Zgrabi vinče i prepozna jezike sa cipela. A prepoznao je i remenčiće sa svog ručnog sata. Joj,bilo je napeto. Gledali smo se ja i braća,a deda kao da je ostao skamenjen otvorenih usta. I potrči deda u podrum i dograbi remen od hlača i potrči za nama,ali mi pobjegosmo okolo kuće. I deda odusta dok tata ne dođe kući. Kad je tata došao kući deda sve ljutito ispriča i pozove „Kolovojku“ i braću na red. Tata je isto bio ljut i samo reče: „Ukrnite si svako svoju šibu! I to ne neku malu. Što veća,to bolja!“. I odoše Joso i Dario plačući u voćnjak da od šljive uberu šibu. Jedino ja ostade na mjestu stajati pred tatom. Tata poviče: „A šta ti čekaš,“Kolovojko“? Po šibu! Odma! Šta sam rekal?!“. Ja sam ga samo preplašeno gledala,al sa mjesta se nisam htjela pomaknuti. Ja da sebi ukrnem šibu? A ne,nema šanse,pomislih. I kažem ja tati: „ Neću,aj ti!“. Tata je gubio strpljenje,ali ja nisam odustajala. Stajala sam i nisam htjela po šibu. A deda je stajal sa strane i vidim da mu sad baš i nije bilo svejedno jer je tata bio ljut. I došli Joso i Dario sa svojim šibama,a onda tata pošalje Josu da ukrne šibu za mene. Što veću i deblju! Joj,meni,pomislih. Ali i dalje sam šutila i stajala pred tatom. I evo Jose sa šibom. Sa najvećom i najružnijom šibom. Ja mu odbrusim šta sebi takvu šibu ni ukrnil,a on reče da je on samo držal stražu, a da smo ja i Dario rezali jezike od cipela i remenčiće od sata. Tata zagrmi: „Ćito!“. To je značilo „Tišina!“. I nasta tišina. Deda je počeo vrpoljit i gutat knedle,a i mi isto. Tata upita ko će prvi primat packe? Svi smo šutjeli. Budući da smo šutjeli,tata kaže da ćemo još nakon packi za kaznu klečat na pijesku u dvorištu s ispruženim rukama. A onda kaže da Kolovojka prva prima packe i kleči na pijesku jer je najstarija od troje braće i da je činila štetu veću nego braća jer oni su manji,a ja najstarija i  da sam trebala spriječit da ne učine dedi štetu. Ali ne,ja sam im još i pomagala. Kažem ja,šta mogu kad se ne volim igrat sa bebabmi,već igrat rata i penjat se po drveću. Tata povika da se ne izvlačim i ne izgovaram nego da ispružim ruke za packe. Ja sam samo rekla dedi: „Dedi,brani me! Neću ti više nikad tako učinit! Dedi,brani me,molim te!“. I bilo je Stipanu žao što je rekao tati,ali tata je bio stvarno ljut i zamahnu šibom,ali deda skoči i skloni me za svoja leđa. Tata se ljutio na dedu šta me sad brani,a i sam se ljutio što smo mu učinili od sata i „svetošnjih cipela“. Dobro,aj pusti ovaj put,neće se više ponovit,a i ona mi najviše pomaže oko ovac i janjadi,kaže deda. Pusti,ovaj put ću im oprostit,al ubuduće više nema opraštanja. Sad pusti šibe jer sad je gotovo,cipelam se više ne more pomoć. I oprostio nam deda,a tatu je ubijedio da nas ne kazni. I ljutio se deda još dan-dva,a onda je sa mnom i braćom bacao kamenje iz vinče i pokazivao kako on još uvijek dobro baca kamenje. Bio je deda i strog,ali bi uvijek oprostio. Pa kad god nešto „zakacamo“ kod mame ili tate bježali smo Stipanu iza leđi,a on bi govorio: „Ovaj red im pusti,al ako se ponovi onda ih neću branit“. I tako smo mi više puta se sklanjali iza Stipanovi leđi i virili iz njega što će biti. I bila su nam Stipanova leđa zaklon od tatine ili mamine kazne,ali i leđa koja su nas nosila jer smo se često vješali Stipanu za ruke da nas nosi na leđi. I nosio je Stipan nas i igrao se ponekad sa nama košarke koju nije imao pojma igrat. Skakao je bezveze i otimao nam loptu i davao koševe jer je deda bio visok,a mi smo se ko obješenjaci vješali po Stipanu i smijali se kako on igra košarku. I učio nas zviždat na prste,i šibe rezat i delat fućkale od njih. Svašta je bilo. I bilo je u mnogočemu lijepše i bolje nego li što današnja djeca žive svoje djetinjstvo. To je danas tehnološka generacija i ne znaju nizašto drugo osim Pikaću,Pokemona,Playstationa,Iphonea i ostalih gluposti. Danas naš najmlađi brat Filip rado sluša kad mu ja i braća pričamo sve to,ali se i smije jer mu je smiješno kako smo se mi sve igrali i kakve smo nestašluke izvodili. Ali pričamo mu često i o dedi i o babi jer ih Filip ne pamti. Baba je umrla '93., a deda 2000.g. Baš kad je Filip imao godinu i par tjedana. Govorim mu o dedi da ga pamti po tome što ga je deda prije smrti učio hodati jer je Filip bio velika i teška beba i prohodao je malo kasnije od nas braće. Stipan je bio ponosan na Filipa i  uporan da  prohoda pa je sa mnom učio Filipa da hoda. Govorio je: „Lip mali,samo još da prohoda.“ Kao da je znao da još neće dugo živjeti. I prohodao je Filip. Ali dan nakon što je Stipan umro. I pričam mu stalno o dedi da ga pamti bar po našoj priči. I upija Filip sve to. I učim ga sve ono što je Stipan učio mene i braću. Ponekad mu sve to ispričam kad mu odem na grob. Znam da me Stipan čuje. Znam. I fali mi da ponekad zaigramo košarku iz zafrkancije. I fali mi da mi konja pohvali jer deda je jako volio blago. Fali mi da popijem čaj od zobi sa njim. Volili smo dotrčat kod dede na njegove čajeve koje je on sam brao i znao koji je za što dobar. A posebno smo volili taj čaj od zobi koji je tako ukusan,a sjećanje na Stipanov čaj od zobi smo oživjeli ove zime kad smo sjedili kod Snježane na kavi nakon što smo došli iz vana promrzli od zime. Dario je otišao po zobi u šajer,oprao ju i rekao da ćemo u sjećanje na dedu piti čaj koji nam je i deda rado kuval,a kojeg su volili svi piti. I tako sad i mi pijemo opet čaj od zobi i pričamo o Stipanu. Ja imam neke njegove sitnice koje rado čuvam. To je Stipanova osobna iskaznica koju nosim u svom novčaniku,neke fotografije,Stipanov ključ od kofana za zob i tako. Taj ključ posebno volim i nosim ga sa sobom bilo gdje da idem. Stipana nosim u srcu jer on tamo živi,a ključ uvijek u blizini srca. Navečer kad idem na spavanje,ključ ide uz jastuk. Možda je nekome malo čudno,ali meni nije. Baš nikuda ne idem bez tog ključa jer taj ključ od kofana za zob je neka druga priča. Meni vrlo draga i zato toliko volim taj ključ kojeg zovem Stipanov. Do nekog idućeg javljanja,probajte i Vi,dragi moji,čaj od zobi. Pozdrav svima. J