U vučjem porodilištu je 24. siječnja donešeno vučje leglo. Zoya je divna majka. Otišla je u štalu da pozdravi konjiće, kako to i obično uradi i zavijala i objašnjavala i trudila se na sve moguće načine kazati gospodinu Marku da dođe vidjeti što ima u njenom vučjem brlogu. Pošao je za njom i čuo žamor njezinih vučjih beba. Oh, Zoyice, pa ti imaš leglo. Postala je majka. I to ne bilo kakva majka. Postala je vučja majka i vrlo i najvrlije brižna majka. Divna je osoba i još divnija majka. Uvjerih se i sama u to. Nevjerojatno. Bolja je majka i od mnogih ljudskih majki. Kud sreće da su ljudske majke tako dobre i divne. Eto, zašto volim životinje, zašto volim vukove i sva ta divna životinjska stvorenja. Ljudi su zlo. Da je Tara živa, sigurna sam da bi bila kuma Zoyinom leglu. Na slici je Sabir, mali princ transsibirskog porijekla. Raskošniji i od rijeke Neve i lijepši od Ermitaža. Zaista, zaista, rekla sam vam, jedan od njih zvat će se Sabir. Po majčinoj pradomovini. I niknut će iz loze njegove mnogi vukovi.