https://www.youtube.com/watch?v=l7bDG6n_aYw&feature=youtube_gdata_player
Zamislite, ljubljeni moji, koja je sreća putovati. Odredište kao odredište, ali sam ritual putovanja...to je divno...to je predivno...
Baš nekako ovaj protekli vikend smo svi odabrali da doputujemo u rodni kraj, u Cerovnik. I svi se nekako i bez ikakvih dogovora nađosmo tamo. I uživali smo u druženjima, na preostalom snijegu za kojeg želim da još ne ode, nego da me počeka još malo pa da opet malo uživam sa vučicom i meni dragim ljudima. Divno je. Uživala sam beskrajno, iako je bilo burno i hladno. I tako izabrao je i Profesor ovaj vikend da posjeti svoj Cerovnik. I ja. I Džesmin da doputuje u svoj Vojnovac. I svi opet danas odlazimo da bi mu se opet naskoro vratili. Mi putujemo. A lijepo je putovati. Danas smo se opet skupili na istom mjestu da putujemo u istom pravcu. Gospodin Maka, koji putuje na posao svako jutro u Karlovac, Davor, koji putuje u Karlovac i Duga Resu, u školu i na praktičnu nastavu, Sanela, koja putuje u Zagreb na doškolavanje, moja malenkost Ljiljana od Cerovnika koja putuje na svoj posao i našim divnim malim pacijentićima koje jedva čekam vidjeti jer predivna su to stvorenjca.
Tako je naše malo društvance putovalo. Svatko svom odredištu. Čavrljali smo i cvrketali. Bilo je baš simpatično. Putem smo pozdravili Davora i gospodina Maku (mog uvaženog oca s kojim nam nikad nije dosadno) i gle, eto i nas. Divno. Osim toga, danas trebaju putovati i Profesor i Džesminka. Želim im sretan put i što prije da se opet svi vidimo. Divno je to. Volim provoditi vrijeme u svom kraju, sa mojim dragim narodom, sa mojim bližnjima. Eto, ovih dana nam se vratio i susjed Mario u Cerovnik. Divno je. Dario i on i ekipa su već proslavili povratak. I kažem Vam, ne odlazite zauvijek iz Cerovnika. U Cerovniku puštajte korijene. Idite, ali vratite se. Zato mi je milo da nam je Mario opet u Cerovniku. Lijepo je vidjeti da projuri sa svojim Renolčekom vamo tamo. A ja, ja sam se klela i zaklinjala da neću piti rujna vina, nit ću jahat svoga konja vrana, konja vrana Jablana sve dok nam se Mario ne vrati u Cerovnik. I izdržala sam. Nije bilo lako doći u Cerovnik i samo gledati kako moj vran sam potrči kroz koral. Onako kao za sebe, ali pustila sam ga da trči sam jer zaklela sam se. I eto, vrijedilo je. Nit sam pila rujna vina. Vrijedilo je. Mario je u Cerovniku, na rodnoj grudi i tamo će poteći i njegova loza, Šliskova loza. Neka, nek naš Cerovnik živi. I svi vi koji putujete, vratite se našem Cerovniku. Tamo se nebo lijepše plavi nego bilo gdje na svijetu. Putujte, ali mu se vratite. Svom nebu plavom. Do nekog idućeg putovanja u Cerovnik, ja Vas sve pozdravljam i šaljem lijepe misli o Cerovniku i povratku. Baš onako kako bi rekla i teta Dano Perlićka: "Razmišljajte lepo u tišini..."
Naravno, na ovu temu. Doviđenja, doviđenja, ljubljeni moji... Vaša autorica bloga, Ljiljana. :) ♡ :*
Nema komentara:
Objavi komentar