Kada sam bila malena i ovaj potok je bio majušno majušan...ali dovoljno velik da ne mogu bez Stipanove pomoći prijeći ka zdencu...tada bi me uzeo na svoje velike ruke i ponio...deda je imao velike korake...kao div...i još veće ruke...cijela sam onako majušna stala u dedine dlanove...tada je kleknuo i prekrižio se i ugrabio dlanovima vode...pila sam ovu divnu vodu iz Stipanovih dlanova dokle god sam bila žedna...a onda bi pio on...kada sam porasla mogla sam sama sa Tratina do zdenca i nosila mu vodu u mom žuto-bijelom brodiću kojeg sam dobila od rođaka Davora Rendulića...najprije bih se igrala dok deda siječe i uređuje luku oko Tratina ili kosi na Bentu, a onda bih mu nosila vodu u čamćiću da pije...rekao je tada: Ljiljice, to je dedi malo...deda može popiti puno vode...cijeli dan ćeš mi nosit vodu vamo tamo jer je čamčić malen...i bio je...stalo je oko 2dcl vode u njega...ali lijepe vode...a ja sam to voljela...puno puta sam mu morala zagrabit vode...prije toga bih bosim nogama trčala po potoku za čamčićem, a onda bih zagrabila vode iz zdenca i opet nosila dedi...divne su to uspomene...