28 kolovoza 2013

Kako su Djed Božićnjak i njegov Zao Blizanac ukrali Izložbu


                                           http://www.youtube.com/watch?v=t4qfprxMqUU



Zima tog ljeta bijaše čudna i siva. Vlažni vjetar mirisaše na Apokalipsu,a nebo se jutarnje na čudesan način poput mačke hitro prokradaše u ponoć.“

Tog zimskog ljeta trebala je biti postavljena prva samostalna izložba likovnih radova jednog mladog i nadasve talentiranog umjetnika. Zadnje pripreme bijahu u tijeku kad li odjednom zazvoni telefončić. Ja javila sam se i slušala dragi glasić kako nervozno i brzo priča u slušalicu telefončića. Nisam znala da li da se smijem ili ljutim jer istodobno sam osjećala ta oba osjećaja kako su me prožimala,a niz leđa su mi prolazili neki nervozno nervozni trnci. Mislim da taj osjećaj može najbolje i u potpunosti razumjeti Gospodin Žoj Posavski jer on tako reagira kada ga pokušavam udaljiti od Morice. Naime,on jako voli Moričino društvo i voli svo vrijeme provedeno u Moričinom društvu nastojeći još uvijek istražiti taj za njega još neistraženi i neobjašnjivo neobjašnjeni fenomen-Moricu. Ja pokušala sam mu objasniti da je Morica posavski konjić,ali Gospodin Žoj to ne prihvaća. Nikako. Naime,on misli da je baš on posavski konjić,a osobito se tako osjeća kad mu podrežem nokte pa galopira baš kao da je konjić. I nisam mu ja to rekla,već Joso je rekao da Gopodin Žoj misli da je konj kad tako galopira. Morica mu je također pokušao objasniti već milion puta otkako je došao na našu farmu,ali uzalud. Svaki pokušaj bi završio Žojevom ljutnjom i prijetnjama da će Morici zapaliti svo sijeno pa neće imati svoj obrok ne kaže li mu Morica koji je on i odakle dolazi i zašto je baš došao na tu farmu i nijednu drugu. Morica više nije imao ni volje,ni snage da objašnjava i u ljutnji bi znao nasrtati na Gospodina Žoja dižući kopito u zrak i dajući mu znak da se udalji od njega. Gospodin Žoj ponekad zna biti vrlo prkosan mačak i baš u inat se ne bi sklonio Morici s puta,već bi izazivao daljnje nevolje. Tada bih ja morala uskočiti da interveniram i maknem Gopodina Žoja što dalje od Morice i štalice. Iznijela bih ga van,a on je bio toliko nervozan i nije trpio poraz pa bi mu vidno prolazili trnci i srsi duž njegove mačje kralježnice i završavali bi u repu kojim bi on mlatio lijevo-desno u znak ljutnje i protesta. A prije toga na kralježnici su se mogli vidjeti nervozni trzaji kako putuju prema repu,ali isto tako i uši koje su opasno bile zabačene unatrag. Imala sam živo živi crtić ispred sebe i smijala bih se tome iako mi nije bilo svejedno što Gospodin Žoj maltretira mog miroljubivo miroljubivog konjića. Tada bih znala da je Gospodin Žoj vrlo ljut. Eto,baš tako nešto vrlo slično je zadesilo i mene u trenutku kada sam primila poziv i čula nervozno i brzo cvrketanje sa druge strane telefončića. Baš nekako kao u crtiću. Nasmijala sam se odmah od same pomisli na to,a onda sam se naglo uozbiljila jer me provereno naljutila izjava da izložbe neće biti i da ljudi u našem kraju nemaju interesa za kulturna zbivanja tog tipa,ali i da se neki opako smiju na taj račun. A ljutnja drugog glasića bila je još veća kad je rečeno kako je jedna osoba nazvala i pitala o kakvoj leptir-mašni se radi i što se to događa. Znala je ta osoba što se događa jer sam joj sve objasnila i zamolila da nikome ne govori ništa o izložbi dok ne sredim i zadnje detalje oko priprema za izložbu i dok službeno ne objavim na mojoj web stranici. Ali prkos je morao biti veći i sve je upropašteno. Bio je potreban samo taj jedan telefoski poziv i pitanje o kakvoj leptir-mašni se radi i zašto ju trebam. Naravno,tad sam rekla i obećala samoj sebi da nikad ništa od mene više takve osobe neće znati niti primiti na znanje jer opako me to uvrijedilo. No,ja sam glasiću sa druge strane telefončića rekla da će Izložba ipak biti održana kad-tad. Uostalom,rekla sam,kad bolje razmislim,pa i više mi se sviđa Izložba u nekom jesenskom terminu nego li po ovom opakom,izopačenom i otrovnom Suncu. Provereno ne volim ovo današnje Sunce. Bezobrazno je i otrovno. Truje ljude i čini da budu ružni i stari. Nije to više ono Sunce iz mog djetinjstva kada sam ga voljela. Sada sam znala da ovo Sunce ne volim i radujem se svakom oblačiću i zahvalna sam mu kada naiđe i sakrije Sunce i njegove provereno otrovne pipke. Više volim kada padne moja lijepa kišica i obnovi travu,sve usjeve i vrati koliko toliko svježine. Provereno ju volim. I nadasve. Zato se smatram Kišnim čovječuljkom. Zato sam i odlučila da meni nitko neće ukrasti Izložbu i da će je itekako biti. Znate,ja odlučila sam toj lijepoj Izložbi dati i ime. Zvat će se „Jesen u Cerovniku“ jer biti će održana tijekom jeseni. I neće to biti samo izložba. Bit će to i likovna kolonija pa će moji posjetitelji i dragi gosti moći također slikati,a radovi će im istog dana biti objavljeni i izloženi u sklopu Izložbe. Taj drugi plan koji mi je istog trena sijevnuo kao munja kada sam čula da je Izložba ukradena,ja iznijela sam dragom i cvrketavom glasiću sa druge strane telefončića. Glasić je opet zacvrketao da Izložbe neće biti,da nikakve leptir-mašne,banketi,piano,haljine,kanapei i kokteli ne dolaze u obzir jer toga jednostavno neće biti i dokovo. Ja rekla sam da je zapravo sasvim u redu ova zamisao za kanapee jer kad bolje razmislim,pa kanapei nisu nešto čak ni za čalabrknut,a kamo li da se najedeš pa stoga ću osmisliti kompletan mali meni jer to ću moći omogućiti budući da neće biti puno uzvanika i da će to biti samo oni koji razumiju modernu umjetnost i Izožbu.Da,izbacit ću samo kanapee,a ostalo ostaje. Zato ću za njih učiniti nešto posebno. A uzvanici više neće biti tko god se sjeti doći,već sam nekolicina i provereno znam da će se odazvati mom pozivu. Pitate se sigurno kako znam da će se odazvati? Pa,eto,znam. Oni razumiju sve. Oni vole biti u mom društvu,oni vole ono što voli i ja. I zato sam odlučila tako. I onda sa druge strane telefončića opet cvrrrrrrrrr-cvrrrrrrrkkkkk-cvrrrrrrrrr……….itd itd. Ali ja ostala sam dosljedna i uporna i nema se tu što više pričati. Sad znamo,kad lišće požuti,kad ispune se njime puti, ja pozvat ću moje mile i drage uzvanike na Izložbu. Leptir-mašnica je već odavno kupljena i čeka u ormaru na „Jesen u Cerovniku“. I još par riječi smo izmijenili i ja radosno sam zaključila da nitko meni neće ukrasti Izložbu. A znate li tko je,zapravo,najveći krivac i tko je nagovorio mog malog Gestapu da nazove Dano Pile Moje Malo i kaže za leptir-mašnu i ostale stvari iako je Dano to znala? Znate tko? Pa bio je to Djed Božićnjak i njegov Zao Blizanac koji su nazvali mog malog Gestapu i rekli joj da nazove Dano i tako joj kaže. Poslušajte me sad i bit će vam jasno da Djed Božićnjak i nije tako dobar čovječuljak kako su vam pričali. A usto se odnekud pojavio i njegov Zao Blizanac i sad haraju svijetom i čine ljudima zlo. Poslušajte.


„Ubrzo ćemo postaviti jelku. Zar samo jednu? Možda dvije,ili tri! I ukrasiti je srebrom i jarkim kuglicama kako bi bila čudesna i predivna. Nizovima šarenih svjetiljki pak krov-samo da ih ne razbije nečije kopito. I solju posuti šindru i rastopiti led. Ne bi bilo lijepo da Djed Mraz padne. Mogao bi slomiti nogu ili se posjeći,možda čak srediti svoje veliko,veselo dupe.“
„Čujte i počujte srebrna zvonca saonica kako odjekuju brdima i dolinama. I pogledajte-sobovi su visoko na nebu! Neka ih je luda guska naučila letjeti. Vozač hihoće poput kakvog čudaka-luđaka,šašavca,nasilnika i razbijača. Nešto ne valja,svakomu je jasno. Ako to je Djed Mraz,onda jako mu je loše. Huči,blebeće,,frkće i pljuje…bolje da netko miliciju pozove…
Pazite se, kad Božić dođe ove godine,jer nečega se novog valja bojati. Blizanac Djeda Mraza-zao i strašan-ukrao je saonice i napravit će frku,pretvarajući se kao da je dobar braco…
Sobovi se spuštaju s noćnog neba,vidite li kako li se tresu od straha? Zabacuju glavama i kolutaju očima,ta nježna stvorenja toliko su mudra-i znaju da im ovaj Djed nije prijatelj,već uljez. Odjurili bi glavom bez obzira i zbacili ga s lica zemlje,ali zao brat Djeda Mraza nosi bič,palicu,harpun i pištolj za pojasom,pendrek,Uzi-bolje bježite! Jer ima i strašan ,užasan laserski pištolj!“
„Zajedno slijeću na krov,tiho i prepredeno. Oh,ali ovaj Djed Mraz uistinu je strašan. Svakom sobu šapće „opozorenje“ i naginje se blizu kako bi ga čuli:  Imate rođake gore na Polu-rogate,nježne,nedužne duše. Stoga,odletite li dok me nema,zrakoplovom ću natrag na Pol. Otići ću n piknik za ponoćnog sunca i pojesti od soba pitu,paštetu i pecivo slatko,salatu i vruću juhu,i svaku vrstu ukusne kaše.“
„Kod dimnjaka baca pogled na cigleni otvor,ali taj je put samo za neznalce. Primjenom svoga oruđa ulaz pronalazi taj debeo i bradati lopov što luta na slobodi od krova do dvorišta pa do kuhinjskih vrata,hihoće na pomisao što je smislio za dražesnu obitelj koja spava unutra i usta mu se rastežu u najzlobniji osmijeh. Oh,kakav gad…“


Vidite,dragi moji,to vam je Djed Božićnjak i njegov Zao Blizanac. A vi ste cijelo vrijeme mislili kako je Djed dobar. Vidite,nije. Sad je doveo i svog Zlog Blizanca da vas pljačkaju u vrijeme božićne noći dok vi spavate. Oni će vam odnijeti sve kolače,pečenu puricu i prase,nabujke i pudinge,darove ispod jelke koje ste potajno ostavili za svoju djecu dok ona spavaju,a ujutro bi im rekli da je bio Djed. Nije to Djed. Djed je zao i ružan. On ukrast će i moje Čarobne Muki Sanjke,moje lijepe knjige sa polica,božićno stabalce,moju ovcu Lamby i njenu drvenu prijateljicu ovcu,moje kućice za ptičice,Moričinu lijepu zob i lampice što u božićnoj noći svjetle njemu,Gospodinu Žoju i prasadi u štalici. On ukrast će Makine ključeve od traktora i jurit će njime okolo,onako podlo i zlobno tako da će mu se brada i kapa vijoriti,on ukrast će slaninu sa tavana, sve što poželi i nestati kroz dimnjak,a vi ni vaša djeca nećete imati Božić kada se probudite. Zato,ako to ne želite,mi moramo do Laponije hitno. Nekim vlakom ludim,zrakoplovom,balonom-svejedno. Mi uzet ćemo „ruske kokotare“,pronaći Djeda i njegovog Zlog Blizanca i ubiti ih. Jer ukrali su i moju lijepu i dugo planiranu Izložbu,a ukrast će sve ovo navedeno za ovaj idući Božić,ne pronađemo li ih, a pronaći ih moramo što prije jer vremena do Izložbe je malo. Ukrasti bi mogao i ovu slijedću ako ih ne spriječimo. I opet bi mogao nagovoriti Gestapu da nazove Dano Pile Moje Malo,da ju zbuni i uzbuni,okrene i preokrene,opsoneti i obrlati i da nam na taj način Djed ukrade Izložbu i sljedeći Božić. Ali mi to nećemo dopustiti i imat ćemo Izložbu i Božić,i sve. Čujemo se i vidimo uskoro. A vi,draga djeco,laku noć. I sanjajte da više Djeda i njegovog Zlog Blizanca nema i da ima naše lijepe Izložbe i Božića. Pa da. Onima kojima sam lani zaboravila čestitati Christmas,onda vam sada želim Merry Christmas and Happy New Year! Yeah!  ;)  

27 kolovoza 2013

Call me "Cowboy". That's my name... ;)






Kada me '97. jedna draga,dobra i simpatična starica prozvala Kaubojkom bilo mi je to sasvim u redu jer kauboji i kaubojke su mi oduvijek super. No ta draga,dobra i simpatična starica nije mislila onako kako ja mislim. Iako ja oduvijek volim taj način života i odrasla sam na farmi uz dvoje mlađe braće,a mnogo godina poslije došao je na svijet i treći moj brat. Svi smo odrasli u tom tonu. Bilo mi je sasvim normalno što imam braću. Zapravo,bilo mi je to i predobro. Nisam imala sestru,ali nikad mi i nije nedostajala. Hvala dragom Bogu što je nemam jer ne bih svoje troje braće mijenjala ni za kakvu sestricu. Već znam da bi bila moja sušta suprotnost,morala bih se brinuti o njoj dosadnoj,češljat lutke s njom,oblačiti lutkasto lutkaste stvarčice, a ja ih nikad nisam voljela. Ja sam uvijek nosila hlače,buce ili čizme i tako dobro se osjećala u tome. I problem bi nastajao kada smo išli nekuda,a morala bih odjenuti haljinicu i lakirane sandalice koje sam mrzila. Mama bi provjereno imala sa mnom problema oko toga i uvijek bi bilo prepirke i kako ja ne slušam ništa. Obukla bih što mi je mama priredila,ali tako sam mrzila to što moram nositi na sebi da bih rukama gužvala haljinicu na sebi dok sam sjedila u automobilu za vrijeme vožnje,a braća mi se smijala jer oni ne moraju nositi to što ja nosim.Jednom sam se Josi osvetila tako što sam mu iz napasti obukla moj neki cvjetno cvjetni šosić i obećala mu da ću podijelit moje igračke sa njim ako mi dopusti da mu obučem šosić.I tako sam na brata svoga natuzlala taj smiješni šosić i urlala od smijeha ispod stare jabuke i penjala se po jabuci od veselja.Imala sam tad četiri godine,a moj brat dvije.A onda je došla pokojna baba sa granom i platila sam Boga svoga što sam njenog miljenika Josu obukla u kikljicu,kako ju je baba zvala. Bile su mi sve noge šarene od šibe jer sam joj Josu zafrkavala.Al dobro sad,rado se sjetim tih mojih ludo ludih nestašluka iz djetinjstva.A bilo je i drugih zavrzlama sa mnom jer nisam htjela čak ni frizuru kao sve djevojčice. Željela sam friz kao dječak i tako me frizerka jednom ošišala i dugo sam ju nosila,a onda sam došla u peti razred i kosa je bila do ramena sa šiškama,naravno jer ja voljela sam gledati ispod šiški. Mama je rekla da sad rastem u djevojčicu i da moram pustiti da kosa malo raste jer smiješno je da sad izgledam kao dječak. Dobro,rekla sam,ali ne dugačku kosu. Nije mi se dalo češljati to. Zapravo,ja se nikad nisam voljela češljati. To je bio mamin zadatak pa je tu bilo vuzlova koji su boljeli ko sam vrag kad se raščešljava. I tako svaki dan. Jednom je mama rekla da je sad dosta i da sama moram češljati kosu. Ok,pristala sam,ali jedva.I rasla je kosa i do sedmog razreda narasla prilično duga.Ok,pomirila sam se i sa time i naučila češljati kosu bez mamine pomoći. A onda je došlo i vrijeme za krizmu. Izabrala sam kumu,a ona mi je kupila lijepi poklončić. Zlatne naušnice,zlatni lančić sa privjeskom janjeta i posudila mi svoju bijelu haljinu za taj dan. Sve mi se sviđalo,osim haljine. Nisam htjela haljinu,nego hlače i neku svečanu košuljicu jer su i  neke moje cure iz razreda odlučile tako i meni je također bilo to super jer je bilo jednostavno,a ne pompozno kako ta ogromna bijela haljina u kojoj se vjenčala moja kuma. Bila je to vrlo lijepa haljina,ali ja haljine nisam voljela nositi. I bila sam ljuta tog jutra kad su me mama i teta Marijana oblačile. Toliko sam bila ljuta da sam plakala od ljutavi,a mama mi opalila takav šamar da ga i dan danas pamtim. Čovječe,došla sam ljuto ljuta u Oštarije na krizmu i jedva čekala da mi pokojni biskup Tamarut udijeli tu krizmu i da idem kući i da skinem to sve sa sebe i da trčim i skačem po dvorištu iako sam imala trinaest godina. I tako su prolazile godine,a ja i dalje nisam voljela haljine. Rekla je mama da se ponašam gore od moja dva brata koja su dečki. Kaže ona,ti si nemoguća. Meni to nije smetalo. Meni su bile zanimljivije moje mačke,psi,krave,telad,ovce i janjci,tatine lovačke puške,ruksak i sva lovačka oprema,tatini lovački psi nego bilo koje haljine i haljinice. Tako smo u godinama nakon rata dobili od Ive Dike jedno najmanje štene njemačkog lovnog terijera iz legla. Ja nazvala sam ju Tera (Zemlja). Toliko je bila sitna,ali ja pazila sam na nju i ona je izrasla u lijepu njemačku lovnu terijerku. Voljela sam sve tatine lovačke pse. Tata ih je sve uvijek školovao samo po svojoj školi imao uvijek među najboljim ako ne i najboljim psima koji su dolazili u lov. Tako sam bila ponosna na mog tatu i njegove pse. Moram napomenuti da nisam ljubitelj nekih malih mješanaca,pudlica,pekinezasto pekinezastih pekinezera,glupih maltezera i pudlica. To su mala živčana klupka koja baš i ne volim,ali ih toleriram koliko mogu. Ali zato lovačke pse nadasve volim. Tako se '97. naša Tera okotila i dobila desetak mladunaca. Prekrasnih čistokrvno čistokrvnih njemačkih lovnih terijera. Susjed Srećko je odmah izjavio da nekoliko njih potopimo u vodi jer će Teri biti naporno dojiti ih i da će ju srušiti cicanjem. Ja rekla sam NE! Tata je isto to mislio. Ja sam ih uz Terino mlijeko nadohranjivala mliječnim obrokom spremljenom po receptu koji nam je na satu kinologije dao naš prof. Nenad Kovačević,zvani Sorry. Bio je to super profesor. Malo smiješan,ali pravedan u ocjenjivanju i odličan predavač. I tako sam ja tog ljeta hranila male terije. Prekrasno su napredovali. Jednog dana donijela sam im njihov mliječni obrok i stavila u veliku posudu iz koje su svi jeli. Terina kućica bila je na našem posjedu,a vrlo blizu susjedovog imanja. Ali na našem teritoriju! I kako oni nisu imali ogradu za svoje koke,tuke i tako to,ta njihova perad je redovito ulazila na naš posjed i gazila mamin cvjetnjak,uzimala hranu iz Terine posude dok ova spava ili doji štenad. I svašta je bilo i mi smo to sve tolerirali jer nismo htjeli prigovarat iako to nije bilo u redu jer naše koke su bile u dedinom dvorištu i ograđene. I tog dana je došla opaka koka i opet jela štencima iz posude. Tera to više nije mogla tolerirati i skočila je iz kućice i zgrabila koku za vrat,zdrmala ju dva-tri puta i koka je crkla njoj u čeljusti. Ja sam ostala pomalo šlagirana jer nisam mogla zaustaviti Teru,a i nisam smjela blizu nje u tom trenutku jer bi ugrizla u onom bijesu i mene. I čudim se što prije nije zadavila koke koje su dolazile na njen posjed,jele iz njene posude i kvocale svaki puta jer terijeri mrze perad,mačke,zečeve i to je ludnica kad ih vide. Zato je uvijek bila na vezu,a u šetnje je išla samo na vodilniku. A u lovu je briljirala svaki put,a svoju ubijenu lovinu nije dala lovcima da je uzmu već bi sjela na vepra ili srnu i nije dala nikome ni blizu. A kad bi tata došao iz pogona zadnji,tada bi ga ona poslušala,ali tuđi psi nisu smjeli biti u bllizini,a sa lovinom u autu se samo smjela ona voziti. I to tako da bi sjedila na lovini. Tata bi ju svaki put nagradio,a ona je bila tako ponosna na svoj rad,ali i na svog gospodara. Jako sam voljela Teru. I tako u šoku onime što je Tera učinila,ja pozvala sam tatu koji je u šajeru nešto radio i mamu iz bašće. Tata joj je pokušao prići da izvadi koku iz Terinih čeljusti. Dopustila je,ali bila je vrlo ljuta,režala je još uvijek i držala koku koja se nije dala iz čeljusti jer je čeljust zablokirala. To je jedna od karakteristika terijera. I plijen ne ide iz čeljusti dok mišić čeljusti sam ne otpusti. Tata je imao strpljenja i oprezno i polako joj govorio,pogladio po glavi,a ona je tatu tako ponosno gledala jer je mislila da je učinila dobro djelo i da će tata isto tako biti ponosan na nju. Tata nije bio ponosan već zabrinut što će biti kada Anka dođe u dvorište i kad joj bude morao objašnjavati što je bilo. Ja naljutila sam se na to. Što se tu ima objašnjavati?! Što?! Što,jbt?! Pa glupa kokoš danima dolazi sa ostalim kokošama na naš posjed,pred Terinu kućicu,uzimaju joj hranu,gaze po cvjetnjaku,seru po pločicama stepeništa dok naše koke moraju biti u ogradi. I što se tu treba ispričavati i objašnjavati?! Hajd,reci,molim te? I izvadio je pomalo tata crklu kokoš iz Terine čeljusti i pozvao Anku da vidi i da joj objasni. Ona je kao u čudu i šoku doteturala i ponavljala: "A sve ti vrag stvorl. A sve ti vrag stvorl." Ja rekla sam: "Nema tu vraga! Tu je vaša mrtva kokoš i uzmite si ju jer ubuduće će sve završiti ko ova! I opravdanje završeno!"
Anka nije bila zadovoljna time i nabrajala je i provocirala,a tata se ispričavao i rekao nek kaže koliko ta kokoš košta i da će ju platiti. Nije htjela novac,nije htjela našu koku u zamjenu,nije htjela ništa,ali bi se zato  svađala. E,neće moći tako. Tata više nije znao što bi. Svađat se nećemo,ja rekla sam. I uzela mrtvu kokoš u ruke i bacila ju na njen posjed i rekla ovako jer mi je bilo dosta već svega: "Ti,tata,kući! A ti ogradi kokoši sutrašnji dan jer više ne odgovaram ni za Teru ni za sebe. Jer ako sutra ne vidim da se diže ograda za kokoši,ja uzet ću pušku i letjet će svaka kokoš i tuka u zrak koja još ušeta na moj posjed! Gotov divan!" Tati je bilo neugodno,ali meni nije jer sam apsolutno bila u pravu. I bila sam. Znam da jesam. Anka je uzela mrtvu kokoš u ruke odnesla ju kući vičući mi: "Kaubojko! Kaubojko jedna! Da,kaubojko!" Isto to je rekla i Juri Pavliću Kovačovemu,tatinom stricu kad se i on jednom ljutio što kokoši ulaze na njegov posjed i rade to što rade.A sutrašnji dan je Pale,njen sin i tatin prijatelj iz djetinjstva i školski kolega, već radio ogradu za kokoši,a ja sam postala kaubojka. Nisam se bunila jer kauboji su dobri ljudi. I bilo je durenja sa Ankine strane još jedno duže vrijeme,ali ja se nisam durila na nju jer sam bila u pravu. I bilo mi smiješno da se ona uopće duri na nas. Ali opet je sve bilo u redu jer šta ću od naše mile,drage i simpatično svadljive starice? Ja ipak sam ju jedne zime u Došašću poučila radu na kompjutoru jer je vrlo znatiželjna starica. I vrlo rado uči i voli nove stvari i modernu tehnologiju iako mene ta moderna tehnologija živcira i sve nas to vodi u 3pm,al nema veze. Bitno je da ja sam tad postala kaubojka,a tako su me nazvali i dečki iz Tribnja jer sam i tamo nosila moj kaubojsko kaubojski šešir koji mi i dan danas dobro stoji uz moju smeđu kaubojsku košulju i crvene kaubojke. Haljine sam se privikla nositi kad je prigoda jer je mama rekla da se bar u tim prigodama ne ponašam ko kaubojka,već kao djevojka. O,Bože,pristala sam,ali ipak ja najsretnija sam u svojim trapericama,bucama ili jahaćim čizmama i svojoj M65 jakni ili rifl jakni,šilterici,a ovih dana posebno uživam u svom "country road šeširu" i baš me briga kako me gledaju. I zato reći ću vam još ovo: "Drago mi je što sam ovakva,drago mi je što sam više tatino nego mamino dite i nek me zovu Kaubojka. Meni je to super. I najsretnija sam kad sam na svom imanju u Cerovniku,sa svojim konjićem i obitelji i što mi nitko ne može zapovijedati,osim dragog Boga. I kažem još: Pa hvala ti,Bože,što sam takva. Ja sam si ovakva super i neprocjenjivo mi je drago što takva sam ja rođena. Pa,tnx,još jednom,dragi Bože. A svima Vama,dragi moji Cerovničani šaljem puno pozdrava u naš "Mali Texas",ali i svim ostalima koji prate "Cerovnik u srcu". Do nekog idućeg javljanja.... ;)

23 kolovoza 2013

Ode C'ni! Ode C'ni! Mami ga još zove i Dupin jer se "C'ni" jako voli kupati... :)


                                            http://www.youtube.com/watch?v=_B3l62rjk34

Mom Dupinu su Siniša i Sabrina izradili ove lijepe nove gojtane...sada mu dobro stoje uz njegovo službeno ime- Vezir... :)

I tako druže se malo country dečki,Cvetan i Morica... ;)


                                           http://www.youtube.com/watch?v=l7bDG6n_aYw

Jesmo country ili nismo? Ja kažem da nema niš bolje od country načina života... :)



                                             http://www.youtube.com/watch?v=003_ulzGw4I

Dopeljal moj mali kauboj svog Cvetana kod svoje kume... ;)

                                         http://www.youtube.com/watch?v=Q8edDHNK5vg

Meni najlijepša fotografija iz tog albuma... :)


I još samo malo još... ;)


To smo si malo kod tete Seke u salonu... ;)


Još,još,samo malo još... :)


Šiš šiš... :)


10 kolovoza 2013

Hej,pada ti kiša... :)

http://www.youtube.com/watch?v=RVKMAJwW0ho&feature=youtube_gdata_player

Ona došla je lijepo i polako...rekla sam joj: “Danima mi već nisi došla,ali dobrodošla si mi. Ti si mi uvijek dobrodošla. Smjesti se i lijepo i polako mi padaj. Kao da mi pjevaš. Ti znaš da ja volim te slušat.“
I pada ona meni lijepo i polako,a ja živa sam jer došla mi je moja najlijepša kišica...
Još bolje i lijepše mi je jer braća moja jedina su mi se javila. Joso mi napisal: “Pada ti kiša...“
Ja zahvalila sam se... :)
Poslije me nazval moj drugi braco. Hej,jel ti pada kiša tamo,rekao je.
Da,pada kišica. Jako volim što mi je došla. Ja ipak sam samo kišni čovječuljak. Hej,svi vi,pada kišica. Dotaknite rukom ovu moju sličicu i na ruke će vam padati moja najlijepša kišica. Dobar dan.  :)

05 kolovoza 2013

Ona je svjetlo što me vodi kroz noć...

http://www.youtube.com/watch?v=QUGdZxd9V88&feature=youtube_gdata_player

Nije to bila oluja u klasičnom smislu. Bila je to Oluja svih oluja...mi ponosni smo na nju...jer za svakog Hrvata koji voli svoju lijepu zemlju Hrvatsku i svoj narod,Oluja je svetinja hrvatskog naroda...i zaboraviti se ne smije nikada...isto tako,ucite djecu i unucad kod kuce našu istinsku hrvatsku povijest i hrvatsku vojnu povijest jer vrazjim silama se opet trude da nam svetinju ocrne i iskrivljuju sliku hrvatske povijesti...djeca nista nece znati ako samo u skoli budu ucili tek kroz jedan odlomak o Domovinskom ratu...ne dajmo se,opet obranimo svoje...jer ova nasa zemlja stvorena je na krvi i muci i time jos vise ne smijemo dozvoliti da nam diraju u svetinju...samo tako ce djeca znati o pravim vrijednostima...sretan vam Dan pobjede nad zlom,dragi Hrvati...a osobito nasim hrvatskim braniteljima jer to je njihov dan...ne zaboravimo sve one koji su zivot svoj dali za Domovinu...hvala Vam,dragi branitelji...jer da nije bilo Vas,ne bi danas bilo ni nas...Bog i Hrvati!

http://www.youtube.com/watch?v=kWniHXSYoJ8&feature=youtube_gdata_player