http://www.youtube.com/watch?v=_B3l62rjk34
Mom Dupinu su Siniša i Sabrina izradili ove lijepe nove gojtane...sada mu dobro stoje uz njegovo službeno ime- Vezir... :)
"Tamo gdje me srce vuče,za čim gine,zbog čeg' tuče,što je drago oku mom,to se mjesto zove dom. Kleknem pa se prekrižim,svetu zemlju poljubim,kao majka miriše kad se sinu raduje. Evo mene,moje nebo plavo,na srcu si mom,dolazio nisam ti odavno tamo gdje je dom. Evo mene,dal još mjesta ima tu na krilu tvom,zagrli me,zemljo moja mila,ovdje mi je dom."
http://www.youtube.com/watch?v=RVKMAJwW0ho&feature=youtube_gdata_player
Ona došla je lijepo i polako...rekla sam joj: “Danima mi već nisi došla,ali dobrodošla si mi. Ti si mi uvijek dobrodošla. Smjesti se i lijepo i polako mi padaj. Kao da mi pjevaš. Ti znaš da ja volim te slušat.“
I pada ona meni lijepo i polako,a ja živa sam jer došla mi je moja najlijepša kišica...
Još bolje i lijepše mi je jer braća moja jedina su mi se javila. Joso mi napisal: “Pada ti kiša...“
Ja zahvalila sam se... :)
Poslije me nazval moj drugi braco. Hej,jel ti pada kiša tamo,rekao je.
Da,pada kišica. Jako volim što mi je došla. Ja ipak sam samo kišni čovječuljak. Hej,svi vi,pada kišica. Dotaknite rukom ovu moju sličicu i na ruke će vam padati moja najlijepša kišica. Dobar dan. :)
http://www.youtube.com/watch?v=E0lfJxjRHrE&feature=youtube_gdata_player
Hej,ja upoznala sam ovo malo lijepo stvorenje danas. Kako je lijepa i mila. Ona je istarski gonic. Podsjetila me na naseg Bobija kojeg smo imali dosta dugo. Do '92. Vlasnici su je ostavili na ovom vrucem i sparnom asfaltu,a ona je plakala za njima. A bila je i zedna. Tako mi se smililo kad sam ju vidjela. Rekla sam joj da bih joj ja bila bolja gospodarica od njezinih gospodara i da bih ju vrlo rado ponijela u auto i u Cerovnik u srcu,ali tada bih postala kradljivica. Putovala bi ona sa mnom samo da je moj psic. O,kako lijepo bi joj bilo. Pokazala bih joj Moricu i ostale zivotinje sa imanja. Samo kad bih smjela. Ali ne smijem. Rekla sam joj da je vrlo lijep psic i da ima oci kao oblutke. Ona me znatizeljno promatrala. Pravila sam joj drustvo dok joj se vlasnici nisu pojavili i rekla da joj odmah daju vode jer je vrlo zedna. Ja to nisam ucinila jer ne znam sto bi pomislili vlasnici. Da joj mozda zelim uciniti sto nazao? Ne,nikako to i nikada ne bih mogla. Eto,bas jedna lijepa subota i psic sa ocima poput oblutaka.
http://www.youtube.com/watch?v=aecinCyYCYw&feature=youtube_gdata_player
Jucer je otvoren mali ljetni kamp u Cerovniku (u Pavlićima). Poceli smo kampirati prije dvije godine i sada je vec postala tradicija. Zgodno,zar ne? Sada Davor i Filip bez problema mogu ostat na ljetnim vecernjim igrama u selu i vratiti se u kamp na spavanje. Spavati,naravno,mogu koliko god dugo zele. Jer sada su praznici. Samo ne znam da li ce im Gospodin Zoj dopustiti da kampiraju bez njega? Naime,on je vec naucio kampirati u malom ljetnom kampu prije dvije godine kada je prvi put posjetio Cerovnik. Trebao je ostati samo par dana,ali ostao je zauvijek jer zavolio je kampiranje kod Make i Dano,ali i Cerovnik. I nije htio ici sa mnom natrag u Zg. Nije htio u auto i gotovo. A inace jako voli putovati. Cudnovat je to macak. Mami je rekla: “Ma pusti ga,njemu je lipse ovdi i tu mu je mjesto.“
Ja pristala sam,a on je sada najsretniji macak na kugli zemaljskoj. To je njegov ljetni i zimski kamp,njegov dom,njegovo carstvo,njegovo sve. On uziva u Cerovniku. Kada mi iz obitelji navecer palimo baklje i kampiramo,Gospidin Zoj nam se obavezno pridruzi jer se osjeca clanom obitelji. Simpaticno,zar ne? Ali u sator ga ne pustamo vise jer cijelu noc seta i skakuce po svima. Zato on ostane ispred satora. Ali zato oko 5 ujutro on se vjesto uvlaci ispod stijenki satora i popne se na vrh satora i kroz mrezicu gleda,pruza sapice i skace po krovu satora. Ja u pocetku sam mislila da je to sišmiš,covjece. Kad ono Gospodin Zoj. I onda ga moramo pustiti u sator da vidi sta ima,da probudi ekipu i onda im vise ne da da spavaju. Dario ga zove Macak Pavuk jer se penje cak i po fasadi. Nevjerojatan je. Osobito osobit je. Ja nadam se da ce se i Morici svidjeti mali ljetni kamp i da ce im se i on pridruziti. Naravno,tu je i Brankica. I Puppa. Skvadra je za 5. I to je vrlo bitno. I ja se radujem. Dobar dan. :)
Bas nesto gledam elektronicku postu i vidim jedan zanimljiv mail. Kaze ovako: “Od knjige nema odmora ni ljeti!“
Poruka je bila od Glasa koncila. Bas lijepo od njih,pomislih. Istodobno ja sjetila sam se Stipana koji je uvijek citao Glas koncila,Zvona i te crkvene casopise. Zapravo,nije on citao samo to. Citao je i knjizevnost,a neke stvari Antuna Gustava Matosa,Augusta Senoe je doslovno citirao. Volio je povijest,citao je povijesne knjige,a narocito hrvatsku povijest. Citao je i meni dok ja jos ni u skolu nisam isla,a imao je jednu prelijepu knjigu o hrvatskoj povijesti,ja obozavala sam ju. Bila je to Ilustrirana povijest Hrvata koju je Stipan kupio jos u Zagrebu. O,kako voljela sam da mi Stipan cita. I zavoljela sam citati uz Stipana. Sada me ovaj mail podsjetio na vrijeme kad sam bila malena,nisam jos ni znala citati,ali sam zato voljela dedinu knjigu iz povijesti. Oprezno bih listala da ju ne povrijedim jer je,kazao je deda,dao dosta ondasnjih dinara za nju. Knjiga je bila tvrdog uveza,korice su licile na bijeli mramor,a slova na prednjoj strani korice bila su zlatne boje. U knjizi je bilo puno slika iz hrvatske povijesti: Dolazak Hrvata,Kralj Petar Svacic,Ilirski preporod,Stanko Vraz sa psom,Djevojka s lutnjom i jos mnoge druge slike. Jako sam voljela tu knjigu. Stipan isto. Bila je njemu ta knjiga nesto poput svetinje i nije ju svatko smio dirati. A onda je dosao rat,mi selili smo se posvuda i knjiga je izgubljena. Bila sam zalosna zbog te knjige. Jako. I Stipan isto tako. Pokusavala sam naci u knjizarama istu takvu,ali svi mi govore da nemaju nista pod tim naslovom. Nemoguce. Ja mislim da negdje mora postojati. Jedan moj anonimni citatelj bloga mi je na mail cesto znao slati e-knjige. Ne volim e-knjige. Teme su vecinom bile duhovne ili krimici svedskih spisatelja. Nisam odgovarala niti zahvaljivala,ali onda odlucila sam jednom ove prosle zime odgovoriti. Napisala sam: “Mislis da si pametan? Pronadji mi onda knjizaru u kojoj mogu kupiti knjigu “Ilustrirana povijest Hrvata“ i javi mi koja je to knjizara.
Odgovor nisam dobila i moj anonimni posiljatelj vise nije gnjavio sa e-knjigama. Znala sam...i bilo mi je drago zbog toga...ponekad ja jos sanjam da mi deda cita iz te knjige. Jednom sam pokusala napisati slova u toj knjizi koja su ispala sva naopacke,iskrivljena i smijesna. Bilo je to jos dok me Snezana ucila pisati,puno prije nego li sam krenula u skolu. Stipan se ljutio zbog mog pisanja po knjizi i obecala sam da vise necu. Otada sam pisala posvuda po kuci. Po stolu najvise,a zatim po zidovima u spajzi,po tapetama,po klupi,po vratima od kuvarne,po cesti...ma kud god,ali po dedinoj knjizi nisam jer mu je bilo zao i ljutio se. Jer jako je volio tu knjigu. Danas me taj mail vratio u djetinjstvo,podsjetio da me Stipan naucio da zavolim citati. Kad god kupim knjigu,ja sjetim se njega. Zapravo,kad idem kupiti knjige,ja kazem da ga sad vodim u knjizaru i da cemo kupiti lijepe i dobre knjige i da cu mu citati kao nekad on meni. Znam ja,nije on nikada ni umro. Zivi on u meni i dise i cita knjige. E,da...