Kako bih to rekla? Ponekad jako teško verbaliziram svoje misli, ali kada sam na svom blogu, mojoj omiljenoj životnoj stvari, tada sam druga osoba. Ne mucam. Ne razmišljam o ničemu više, osim o pisanju i riječima jer riječi su močne. Volim pisati. Vodim svoj blog od 20.05.2009. godine i vrlo sam sretna zbog toga. Taj blog je moja web bilježnica u koju bilježim životne stvari i dijelim misli, osjećaje, događaje, fotografije. Ne znam što bih bez tog bloga. Naučio me razmišljati, sagledavati stvari iz neke druge perspektive, sagledavati sebe u dubokoj introspekciji. Volim riječi. Zato postoji ovaj blog. Volim podijeliti misli sa svijetom. Puno razmišljam pa me zovu i "Overthinker". Dobro, kažem, ne smeta mi. Ovih dana se susrećem putem posla sa različitim vrstama ljudi. Ponekad, kada dođem kući navečer razmišljam o proteklom danu i koliko je konstruktivno prošao. Imam misli. Jer čovjek sam ipak. Tako i sada želim sa vama podijeliti neke misli jer sam baš nešto razmišljala o jednoj vrsti ljudi i što se događa sa njima kada odu u mirovinu. Dakle, vojnici su tema jer imam vrlo bliske osobe iz tog svijeta u tom životnom opredijeljenju, ali zapravo, tema je za sve ljude dobrodošla.
Vojnici su posebna sorta ljudi. Jer nije lako biti vojnik. Pogotovo, kada si relativno mlad vojni umirovljenik.
Poslije svega, treba im mnogo vremena da se naviknu na civilni život. A to nije lako. Bilo bi dobro, između ostaloga, kada bi mogli voditi svoj osobni blog o životnim stvarima. Ali samo iz civilnog života. Pisanje je dobro. Ono oslobađa. Liječi. Ima i mnogih drugih hobija. Npr. stvari poput šaha ili neke druge stvari. Druženje sa samim sobom i prirodom. Za početak. Dendroterapija. Briga o napuštenim životinjama. Drvodjelstvo je, npr. odlična stvar. Rubikova kocka. Da, mislim da je to odličan trening za živce. Čitanje, ako netko voli čitati. Autogeni trening i još mnogo dobrih stvari. Ali, na prvo mjesto stavite pisanje. Kreirati i dizajnirati svoj osobni blog je divna stvar. Probajte sa pisanjem. Nikada ne znate koliki su vam kapaciteti vaših malih sivih stanica. Možda otkrijete da u vama čuči klikeraš za pisanje. Ima toliko dobrih stvari koje čuče u vama, a najvjerojatnije ih niste niti svjesni. Da, baš sam nešto razmišljala na tu temu jer dosta komuniciram sa ljudima na poslu i smatram da život ne prestaje kada mlad odlaziš u vojnu mirovinu. Život tek počinje. Iskoristite ga konstruktivno. I još jedna, ali vrlo važna misao za kraj ovog posta. Važi za sve ljude. Ostani trijezan u ovom pijanom svijetu. Srdačan pozdrav, dragi prijatelji i čitatelji bloga.
Nema komentara:
Objavi komentar