Visočje... malo mirne vode, pokoji vjesnik ljeta, ljetni povjetarac, zrake i zalasci Sunca, danju leptiri i neizostavni bumbari koji obožavaju lavandine cvjetove; noću krijesnice sa svojim malim slatkim fenjerčićima... a mislila sam da one više ne postoje, da više nikada neće doći u naše Visočje... ipak, vratile su se... isto tako, svako jutro lijepo je čuti našeg prijatelja Fazliju (Fazo) kako nas zove taman u osvit zore... svojim lijepim pjevanjem nas budi i pita zašto je pehar za njegove sjemenke prazan... pohitam da mu prinesem njegov doručak i pehar vode... nek si ima... drag nam je i već se neko vrijeme smatra našim prijateljem... nekako s proljeća taj je fazan poželio da nam bude prijatelj... radosno smo prihvatili njegovo prijateljstvo... ptičice uživaju u svom beskrajnom pjevu... kao da imaju ljetni koncert u našem voćnjaku... da, i njima je lijepo ovdje... i sišmišu također... inače ne bi dolazio, znam... i našoj dragoj ježici i njezinoj dječici koji sada žive na našem imanju... pa ne znam, svima je ovdje nešto lijepo... i životinjama, i ljudima, i anđelima, i faunima, i šumskim trolovima... neka, sve su to fine, male, jednostavne životne stvari koje su, zapravo, najskuplje, jer toga nema baš svuda... zapravo, neprocjenjive su... fini neki mir, nekako je čarobno... sviđa mi se... jer to ima samo naše Visočje... a sada nam je ovdje ljeto... neka je... dobro nam došlo... pozdrav svim dragim čitateljima i prijateljima bloga iz našeg Visočja... (tamo gdje su vuci, vile i hajduci...)... 💖🌲🌳🌾🍃🐺🐈🐀🦆🐦🕊️🦅🐓🦉🦋🐌🐜🐛🐝🐞🦎🐿️🦇💫✨