Cerovnik se oprostio od svoje drage sumještanke,gđe.Ankice Špehar

Dragi posjetitelji bloga,donosim tužnu vijest-vijest koja je iznenadila i veoma rastužila sve Cerovničane pa i puno šire. U nedjelju,7.lipnja 2009. bila sam na misi u Cerovniku. Ovoga puta na misi bilo je manje vjernika nego inače. Znala sam da je to zbog blagdana Presvetog Trojstva jer naša susjedna župa Presvetog Trojstva u Modrušu je slavila župni blagdan pa je dosta ljudi otišlo u Modruš na proštenje. Na misi mi je još netko falio. Netko tko ne propušta sv.misu,barem ne bez nekog razloga. Zagledala sam se u prvu klupu gdje inače sjede pjevačice. Da,falila je teta Ankica. Shvatila sam to jer mi je falio njen glas koji je često znao započinjati pjesmu. Pomislih,pa da,i ona je otišla u Modruš na proštenje,zajedno sa njenim folklorašima jer je nekoliko zadnjih godina bila član KUD "GRADINA" pa je tako često sa njima posvuda nastupala. Isto tako bila je i član dobrovoljnog podupirajućeg društva "Sv. Marko Križevčanin" iz Skradnika. Poslije mise,tog poslijepodneva došla nam je susjeda Anka Pavlić kazati vijest koja nas je zaista rastužila i zatekla iznenađene. Teta Ankica nije taj dan otišla sa kud-om na proštenje u Modruš,iako se pripremala. Nešto prije podne,a i prije mise,u njenoj kući ju je bez svijesti zatekla njezina susjeda Katica Belobrajdić.Bilo joj je neobično što tete Ankice nema nigdje za vidjeti jer to nije bio njen običaj,pa je otišla vidjeti što radi. Odmah je pozvala susjede i hitnu pomoć kad ju je zatekla u takvom stanju. Doktor je rekao-moždani udar. Prevezena je hitno u bolnicu,na odjel intenzivne njege.Bila je u kritičnom stanju i vijest da nema izgleda da preživi bila je bolna kako za njenu obitelj,tako i za sve koji su je poznavali. Preminula je u ponedjeljak,8.lipnja 2009.god.,u 71.g. života. Javio mi je to brat u Zagreb . Znala sam odmah čim sam mu čula glas. Steglo me nešto u grlu,a suza je samo potekla. Bilo mi je,kao i svima,žao za njom. Bila je draga starica iz sela,uvijek vedra i vesele naravi. Pozitivna osoba,kako ja volim reći. U selu su je zvali teta Ankica, ili baba Ankica. Rođena je u obitelji Špehar,u siječnju 1939.godine,u Cerovniku,u zaseoku Špehari,ispod crkve.Udala se vrlo mlada za mladića iz svog susjedstva,Dragana Špehara,te mu rodila tri kćeri-Ljerku koja se udala u Josipdol te im podarila dva unuka,zatim kćer Vesnu,udanu u Zagreb,a koja im je isto dala dva unuka,te najmlađu kćer Snježanu koja živi u Ogulinu i od koje su imali jedinu unučicu-Doru. Dragan i Ankica su,kao i sav ondašnji narod,živjeli teško i skromno,on kao kondukter na željeznici,a ona kao domaćica,ali pošteno i ponosno,od rada svojih ruku te podižući troje dječice učeći ih pravim vrijednostima. Kćeri su odrasle,poudavale se,a Dragan i Ankica ostali su sami. Djeca i unučad su ih obilazili kad god su mogli. Teta Ankica je postala udovica kad joj je 2003. umro njezin Dragan. Ja ju pamtim još kao djevojčica. Uvijek ista-nasmijana i vedra,iako ju život puno puta nije mazio. To me uvijek fasciniralo kod tih starih ljudi koji su u životu prošli i proživjeli svašta teškoga,ali nisu voljeli kukati,već su davali mladim naraštajima poticaja da ne posustaju u životu bez obzira što im on nosi. Bila je osoba koja je u svako doba bila spremna nesebično pomoći bližnjemu,na bilo koji način. Kad bih odlazila na groblje da ostavim cvijeće ili svijeće baki i dedi,često sam ju znala vidjeti da oko kuće ili u vrtu nešto radi. Pozdravila bih i uvijek popričala,a ona je obavezno ponudila da skuha kavu i ponudi onime što je imala u kući,jer nije čovjek mogao to zaobići. Jednostavno je voljela ljude i oni su voljeli nju. Već sada mi je pusto u srcu od pomisli da je više neću viđati ni na misi,ni u selu. Prisjećam se kako je uvijek činila dobro pa tako i prošle 2008. godine kada su naši župnici,o.Mato i o.Stjepan pripremali djecu na župskom vjeronauku za sakrament prve pričesti i krizme. Bilo je zimsko vrijeme, a kako naša crkva nema grijanja,djeci i župniku je bilo veoma hladno u dvorani za vrijeme vjeronauka. Teta Ankica se sažalila i nesebično i rado ponudila svoj dom djeci i župniku za mjesto održavanja vjeronauka koji su imali subotom. Među tom djecom bio je i moj najmlađi osmogodišnji brat Filip koji se pripremao za sv.pričest i koji se kao i ostala djeca vraćao radostan sa vjeronauka i uvijek u džepiću nosio nekoliko bombona. Govorio je kako ih teta Ankica uvik dočeka u toploj kućici i uvik sa bombonima,keksićima ili kakvim drugim slatkišima,a znam koliko to djeci znači jer i sama sam bila dijete,a djeca dobro pamte takve stvari. Vjerujem da nema čovjeka,koji ju je poznavao,a da mu nije žao za tom staricom,a to se vidjelo i na sprovodu kada su se ljudi došli oprostiti od nje. Imala je na sprovodu mnogo ljudi,odasvuda,rekla mi je majka. Njen život bio je njena poruka. Kako zbog obveza nikako nisam mogla doći iz Zagreba na sahranu,pomolila sam se za nju,a čim dođem u Cerovnik,otići ću na groblje i upaliti jednu svijeću više. Za tetu Ankicu koja će mi uvik ostati u dragoj uspomeni. Neka joj dragi Bog bude nagrada za sve dobro koje je činila.