Život u Cerovniku... znaš ono, kao "Život na Sjeveru"? Oni tamo svaki dan sreću losa na cesti, a mi ovdje srećemo mlade lisičice, čakljeve, zečeve, srne... čak se nikog i ne boje... pola sata prije nego li ću je sresti, svratila sam do svojih roditelja i pričamo tako nešto neobavezno, a ja kažem kako li sam neku noć usnula malu lisicu koja je izišla iz neke kartonske i smijuljila mi se... gledala sam je u čudu, a ona mi se i dalje smijala... i tako ispričah taj san... na putu prema Modrušu sreli smo mladu lisičicu kraj ceste... sjedi na travi i zbunjeno gleda... zaustavim auto i smješkam se kako li je slatka i zbunjeno gleda 😳.... kaže baka, kao da si ju dozivala, i evo je, gleda te... posegnuh za kamerom i iziđem iz automobila da ju fotografiram za uspomenu i dugo sjećanje, al neš ti, divlje je to... odskakutala ona onako vitka, slatka i elegantna... osta ja sa kamerom u ruci i zabilježenom slikom u daljini... podsjetila me na lisičicu iz "Malog princa"... kako reče, ako me želiš vidjeti svaki dan, tada moraš doći uvijek u isto vrijeme 🕒... tada mogu pripremiti svoje srce za susret... kako li ćeš me pripitomiti ako svaki dan dođeš u različito vrijeme? Da, razmišljala sam poslije o tom susretu... i o bakinoj izjavi, nisi li ju spominjala maloprije? i evo, došla ti je... zaista čudesno... nije li?