Te zimske večeri Ljiljana je pila čaj od đumbira i pisala novo poglavlje knjige. Netko je pokucao na vrata. Ljiljana otvori. Tara je stajala na vratima i reče: "Čuj, mala, ostavi sve to. Trebam razgovor. "
Ljiljana joj ponudi šalicu čaja i fotelju da sjedne. Tarči zahvali i reče da bi radije prošetala parkom. Ljiljana obuče svoj crni stari kaput i kapu, obuje marte i krene. Tarči je išla u svom omiljenom starom zimskom ogrtaču. Šutjela je sve vrijeme do parka, a onda reče: "Bilo bi bolje da prošetamo do drugog parka, do gospodina Frostyja."
Ljiljana se složi. Vani je bilo užasno hladno. Ruska zima. Takve je Ljiljana zime voljela. Snijeg je škriputao pod nogama, a nove pahulje su opet pristizale. Što si mi htjela reći,Stara, upita Ljiljana Taru.
Bolesna sam, jedva izusti Tarči.
Znam, reče Ljiljana. Kada sam te molila da odeš opet u bolnicu na pretrage, nisi htjela. Odmahnula si šapom. Znala sam...
Imam rak, kaže Tara. Rak jetre. To mi ovi nisu vidjeli ljetos. Ti si odmah posumnjala, ali nisam te slušala, znam. Ma ionako je kasno... pusti sad to...
Nego, htjela sam ti nešto važno ostaviti u zalog za ovo tvoje vjerno prijateljstvo i kazati da kad odem, neće te imati više tko čuvati od nakaza zvani ljudi. Zato ti ostavljam ovo, reče Tarči i počne kopati rupu u trbuhu gospodina Frostyja. Tu je bilo nešto za malu Ljilju, kako ju je Tarči rado zvala....
