...ugodan vikend svima, a nama što Bog da...
Poseban pozdrav svim našim hrvatskim police officerima ma gdje bili...i naravno, svim "lovočuvarima"...dobru kob želimo...a i svima Vama, dragi čitatelji...vrijeme je... "laku noć"... :)
https://www.youtube.com/watch?v=qQNaPKl8teI&feature=youtube_gdata_player
...odlučili uletit u poslove nove...odma su odbacili dilanje i šverc, poker aparate, karo, pik i herc pa navalili malokalibarkama na srnkice, lanad,jelenka malog medenka...i šta sad? sad se ulizujte police officeru da vas matere ne bi posjećivale u pržunu...
A lipo sam rekla, najgori su ovi što sve svaljuju na te krivolovce, a sami se bave kriminalom...sve kao neki legalno legalni lovci, lovočuvari, psuju krivolovce, a svaku zoru i svaku noć malokalibarku pod ruku i na moju Tablu..."tuk-tuk"- i nema više mojih lipih malih srnkica koje sam voljela gledat izdaleka...i ništa što se poleže ne može opstat ovdje...već je osuđeno na smrt iz malokalibarke...kao to nitko čuje.. ako nitko ne čuje, čujem je ja itekako...i svaka čast onom police officeru koji je zaustavio banditsku bandu s automobilom punim srnetine...nek se klupko razmotava...tako treba...Cerovnikom ovih noći, čujem,patrolira policija...neka, tako i treba...a vi se sad lijepo prekrižite i otiđite kod Tone na ispovid i zamolite od Boga oprost što ste tamanili ko lešinari sve one srnkice, jelenka, bilog jelenka, medu, zeku, liju, čagelja, Gospodina Žoja i što ti ja znam što sve ne...bando banditska...i lijep i ugodan dan od mog ♡ želim... :)
Foto by Ankica Jahić
Odmah do ovog lijepog voćnjaka je i njiva sa žitaricama za moju Posavinu. Vučica je uživala skakutajući po žitaricama.
Tako, dakle, u subotu i nedjelju smo slavili Filipovu bermu. Bilo je vrlo lijepo, veselo, spontano i nadasveno smjehuljasto. :)
Budući da smo prvog dana slavili do zore rane, mi opet smo se okupili za ručkom ponovno. I dok smo se družili i čavrljali za ručkom, jedan dio društvanca je izišao van na balkon. Izišle smo i ja i Džesmin da se igramo sa našom milom, malom, dražesnom vučicom Zoyom koju od miline i zafrkancije ponekad zovemo i "Zorkice, hoćeš malo jetrice?"
I tako malo mi se zezamo i igramo sa Zorkicom i odjednom se prolomi zrakom njištanje. Ali gromoglasno njištanje. Zastale smo u čudu jer Morica se ne glasa često jer nema drugih konjića u blizini. I Zorkica je osluškivala. Pustile smo ju iz njene kinde i potrčale da vidimo što se događa u koralu. Morica je bio sav iznenađen i nemiran. I uznemiren. Gledao je svuda oko sebe, osluškivao, propinjao se, stupao prednjim nogama u jednom mjestu, a onda potrčao do kraja korala. I vratio se galopirajući. Još nikada tako nije galopirao. Zemlja je tutnjala pod njegovim kopitima kao da je potres. Ništa nam nije bilo jasno. A on je i dalje divljao po koralu. Promatrale smo ga i smijale se jer je radio smiješne stvari i grimase dok je njištao. Pokazao nam je čak i svoje nove zubiće i svoj konjski osmijeh. Smijale smo se. Zorkici ništa nije bilo jasno kao ni nama pa je potrčala u koral i skakutala ispred Morice da se ovaj sagne. Kada je Morica sagnuo glavu, tad mu je poljubila njuškicu i nešto su razgovarali svojim gestama kao i obično. No, Morica je i dalje bio iznenađen i ponašao se kao da su u blizini konjići. Gledao je nekud u daljinu i ponašao se kao da sanjari. Ja rekla sam da sigurno se prisjeća svoje majke i oca iz Okešinca, svog lijepog djetinjstva i pašnjaka i krda konja. Da, bilo je točno. Mislio je da mu dolaze konjići kao što mu je ljetos došao Cvetan u goste. A onda je ukočio svoj lijepi vrat i počeo paradno hodati i praviti se važan. Jako važan. Naime, često dok ga jašemo, on voli se praviti važan pa paradira kroz Cerovnik i hoda u stranu i pocupkuje. Kako to volim. I dok smo ga tako gledale i smijale mu se, on se počeo još više praviti važan i dao se opet u galop. Najjači u kojem je do sada galopirao. Šiške i griva su mu vijorile, a on je glavu još jače zabacio u zrak. Zbog te buke i smijeha cijelog društva, izišli su i ostali van, te se čudili i smijali Moričinom umjetničkom performansu. A on je uporno iščekivao konjiće koji su mu se sve više i više približavali njištanjem i topotom. I nikako da stignu do Moričinog korala. Kao da su vilenjaci. Kao da su nevidljivi. A dolazili su iz jednog stabalca čempresa. Naime, da nije kum imao tu aplikaciju "Nevidljivih konjića" u svojoj Nokiji i da se nije dosjetio da zezaju Moricu, mi ne bi imali tako lijep Moričin umjetnički performans. Nevidljivi konjići su dolazili iz čempresa Morici u posjet. Ali, zato nam je Morica pružio smijeha i radosti svojim nastupom i iščekivanjem Nevidljivih konjića pred kojima se toliko pravio važan i lijep. Od svih najvažniji i lijepši se pravio i paradirao po svom koralu. Svi smo se složili da on mora imati društvo. Čeka se da Jenny malko i još malčice poraste pa da idemo po nju. Još malko i malčice.... :) ♡ :*
Slijedi priča o Moričinim "Nevidljivim konjićima" koji su ga podsjetili na njegovo lijepo djetinjstvo u Okešincu i pašnjake na kojima je odrastao sa još puno konjića... :)
