31 svibnja 2013

Ja danas sam ju nazvala jer staričica moja mala ima rođendan i imendan...htjela sam ju čuti...volim ja njezine štrudle...kada sam bila mala,ja zamolila sam ju da mi ispeče štrudlu od mrkve...ona ju je ispekla...ja obožavam sve njezino,a osobito štrudlu od mrkve...ima ona i kućicu za jagodice bobice...kad narastu mi svi dojdemo k njoj po jagodice bobice...ona je moja mala staričica koja se za me uvik moli...moja babi... :)


Ponekad nebom proleti sjena...




Cerovnik ima mnogo lijepih i još uvijek neispričanih priča. Neke od njih su i tužne,ali ipak lijepe.
Ovo je priča koja zaslužuje svoje mjesto na blogu kao i to da bude ispričana za one koji ne znaju za nju. Ovo je priča o jednome starome znancu,a mnogi sa Cerovnika znaju za njega. Za one koji su došli tek poslije,ja ispričat ću je jer odavno sam napisala ovu priču,a čekala je na jednom papiru u mojoj ladici da je objavim.


Kad god negdje vidim vranca,ja sjetim se uvijek jednog stiha,jedne pjesme,jedne starice,jednog vranca i jedne priče iz Cerovnika. Ponekad kad se toga sjetim,ja uzmem svoj blokić i zapišem taj stih. Ponekad bih znala zapisati na stol,na oblutak...Jednom sam tako uzela običnu drvenu olovku iz torbe i zapisala taj stih na jedan oblutak dok sam šetala. Oblutak sam poslije spremila u pukotinu na zidu jedne kule. Neću vam reći koje kule,ali uvijek ju rado posjetim kada dođem u taj kraj i provjerim da li je moj oblutak još tamo. I nedavno sam otišla pogledati da li je još uvijek tamo. Bio je tamo. Ja sjela sam i gledajući stih na oblutku,opet se sjetila te priče. Prije svega ovu priču rado nosim u srcu,a podijelit ću je i sa Vama,dragi moji. Nadam se da neću biti čudna zbog nekih sitnica iz te priče,ali ako jesam,to sam ja,iako neki ne razumiju i ja se ne trudim objašnjavati kad mi kažu da sam čudna. Ispričala sam već priču i o mome vrancu,ali moram spomenuti da u vrijeme kada ga nisam imala,kada sam ga samo sanjala,ja kupila sam jednu prelijepu sliku vranca u galopu na livadi. Mislila sam,ako ga već ne mogu imati,ja kupit ću sliku i staviti ju na zid pa kada mi ne dođe u san,ja gledat ću ga na slici. Mama je već odredila gdje će ta slika stajati i jako joj se svidjela,ali meni se nije svidjelo mjesto na koje sam sliku trebala postaviti. Ja htjela sam da slika bude na zidu u mojoj sobi,ali mama je htjela da bude tamo gdje je ona odredila. Nije mi bilo pravo jer je to bila moja slika pa kad već nemam vranca zar ju ne smijem postaviti gdje ja želim? Ali mama je odredila mjesto za sliku i pomirila sam se sa time da ju tamo i postavim. No,dobro,bar ću je moći gledati dok pijem kavu. Baš dok sam postavljala sliku na zid i na novo ugrađene tiple došla je ta draga starica k nama. Razveselila sam se što sam ju vidjela jer je uvijek bila vedra duha,iako joj život nije uvijek bio vedar. Voljela sam tu njenu vedrinu. Donosila bi često u džepiću svoje pregače po nekoliko bombona ili neki slatkiš. Ona je zastala pred slikom,zagledala se u nju,a oči joj se ispuniše suzama koje su padale jedna za drugom niz lice. Skinula je naočale i brisala suze,ali one su svejedno opet tekle. Ja znala sam zbog čega su suze i bilo mi je sada žao što joj otvaram ranu,a nisam htjela. Zagrlila sam ju onako malenu i sitnu,odvela u kuhinju i posjela ju za stol. Skuhala sam kavu za nju,mamu i sebe,a ona je izvadila iz pregače bombone i stavila ih na stol. Nije ona mogla doći,a da mi bar sitnicu ne donese. Jednostavno je bila takva. Ispričala sam se što ju je slika podsjetila na njenog vranca. Ali ona je rekla da joj je slika prekrasna i kako nisam ništa kriva za to. Ali suze su još padale. Pitala sam ju želi li možda tu sliku kad joj se toliko sviđa? Jer ja poklonit ću joj rado,a ja ću si već kupiti drugu jer ima ih još za kupiti. Slika joj se jako sviđala,ali nije mi ju htjela odnijeti sa zida. Počela je pričati o svome Mori,konju vrancu kojeg su ona i njen muž nekada imali. A sjećam ga se i ja. Voljela sam ju slušati jer je govorila sa toliko ljubavi o tom konju,ali isto i sa tugom u glasu i očima. Dok je pričala,često je znala stavljati ruku na srce kao gestu koliko joj je taj vranac značio. Ona i njen muž su tog konja kupili od ljudi koji su rodom naši Cerovničani,a koji su odselili iz Cerovnika u Josipdol. Bilo je to tih '80-ih godina pred Domovinski rat. Zvali su ga Moro jer je bio vranac. Bio je Moro vjeran i poslušan konj te je radio sve poslove koje jedan konj na selu radi. Bili su oni i njemu dobri gospodari. Njihovo blago je uvijek imalo red. A pazila je njegova gospodarica na blago više nego li na sebe. Zato ju je blago voljelo. I baš kako kaže stih: "A život gazi korakom svojim. Sve stigne lako-lijepo i tužno." Tako je stigao i Domovinski rat i kiše granata koje su nam slale naše "komšije" i koje nisu birale gdje će granate padati. A padale su na Crkvu,kapelicu,kuće,štale,školu...gdje god su stigle...Pljuštale su granate po našem Cerovniku kao pljusak pa i tog dana kada je jedna od granata pala u dvorište te starice,a geleri se raspršili na sve strane. Tako su neki geleri pogodili Moru koji se tamo nalazio i kao gromom pokošen pao. Pomoći mu nije bilo. Kako je tužno bilo. Izgubili su svog vranca za kojeg su dobili neku sitnu odštetu kao i za kuću i štalu. Popravili su oni to sve,ali poslije More konja više nisu imali. I dok je pričala,znala je zastati jer joj je poneka riječ znala ostati u grlu. Uistinu su voljeli tog konja. Budući da ima unučad,pitala sam ju da li joj najmlađa unučica zna za Moru? Priča li joj da su nekada imali konja? Da,pričala joj je o Mori i kaže da unučica voli kad dođe baki i dedi na Cerovnik sa mamom iz Ogulina. Njena unučica je rođena tek u poslijeratnim godinama pa nije znala za Moru,ali baka joj je pričala. Voljela je ona sve životinjice koje su rasle kod bake i dede na Cerovniku. To mi je bilo drago za čuti. Dobro je kad dijete voli selo jer grad je neka sasvim druga priča. I reče ta moja draga starica kako njena unučica uskoro ima rođendan i da ni sama ne zna što da joj kupi jer igračaka ima svakakvih pa nema ideju što bi se njoj sviđalo da joj kupi. Ja sam odmah znala i predložila sam da joj pokloni sliku konja. Ona se odmah složila sa time i svidjela joj se ta ideja. Ja sam rekla da ću se pobrinuti za sliku. I donijela sam ja nju već idućeg vikenda i pozvala ju da dođe. Pitala sam ju što će napisati unučici za posvetu,a ona me zamolila da joj ja pomognem oko toga. Predložila sam joj stih. Ona se složila jer joj se sviđao. A napisali smo ovako: "Ponekad nebom proleti sjena i ko da čujem njega u kasu,viknem mu samo: Polako,mali! Znam da me i sad pozna po glasu". Uz to smo joj poželjeli sve najljepše želje za rođendan od njene bake. I odnijela je ona sliku koju je poklonila unučici,a onda mi je za nekoliko dana došla i rekla kako je mala bila oduševljena i tako sretna. Ja sam se radovala zajedno sa njom. Bilo mi drago da joj se svidio bakin poklon. I kako opet u životu dođe lijepo,tako dođe i ono tužno. Moja draga starica je umrla prije nekoliko godina. Ne mogu ni opisati koliko mi je bilo žao zbog nje i koliko me to iznenadilo jer nije bolovala,a onda je odjednom više nije bilo. Svima koji su je poznavali je bilo žao zbog nje. Sada njena unučica sa mamom obiđe samo bakinu i dedinu kuću na Cerovniku i ode im na grob. Kad god odem da počistim grob i upalim svijeće svojoj babi i dedi,tada posjetim i grob te drage starice i njenog muža. Tako sam jednom također došla da im upalim svijeću,a ono što sam vidjela na njihovu grobu toliko mi je dotaklo srce da jednostavno nisam mogla a da ne pustim suzu. Bila mi toliko dirljiva ta gesta,a znala sam i čija je bila. Jednostavno sam znala da je to samo Dora mogla donijeti malog konjića na grob svoje babe Ankice i dede Dragana. Bila je to uistinu toliko lijepa i simbolična gesta od njihove unučice. Nešto što je bilo uistinu od njenog dječjeg srca. Pogledala sam u nebo i sjetila se onoga dana kada smo ja i baba Ankica pripremale Dorin rođendanski poklon i posvetu. Došla sam kući i ispričala svojoj obitelji o toj lijepoj gesti te djevojčice. I njih je dotakla Dorina gesta. Ponekad dok gledam oblake,ja napravim si od oblaka konjića koji me podsjeti na njihovog Moru. Ako nema oblaka,ja nacrtam ga od zraka i sjetim se jednog vranca,jednog stiha,jedne pjesme,jedne drage starice i priče iz Cerovnika. Ponekad kad bih taj stih znala često pisati na komadić papira,a kada su me pitali što to znači,ja nisam im odgovorila. Rekli su mi neki da sam čudna. Ja ipak mislim da nisam čudna,samo me neki ljudi ne razumiju pa se ni ne trudim objašnjavati jer neki ljudi su čista sirovina pa čemu onda? Jednom sam ovu priču ispričala svome vrancu Morici dok sam ga češljala i plela mu pletenkice. Pričala sam mu priču o vrancu starome znancu. Morica voli da mu se priča jer konji to vole i godi im iako ne razumiju. Ali znam tko će ovo razumjeti. Zato sam htjela da ova priča bude tu. Pričao mi je tata kako je Cerovnik nekada imao svoje konje,kako je bilo i vranaca. Ja ih se ne sjećam,ali sjećam se tog jednog vranca. Lijepa je i tužna ta njegova priča,ali i posebna. Ima mjesto u srcima onih koji vole konje,koji razumiju konje,ali isto tako koji razumiju ljude koji ih vole. Ja sam svoju dragu staricu razumjela kao i svaku njenu suzu. Sad valjda gore na onim nebeskim njivama joj je lijepo,a svaki lijepi bijeli oblačić kada vidim ja pretvorim prstom u sliku konjića i kažem da joj je to od mene jer i ona je meni od srca nosila  sve one bombone u džepiću svoje pregače,ali i onu vedrinu kojom je zračila kada se pojavi.

29 svibnja 2013

Kada mu dođem, ja uvijek ga pitam: "Gdje je moja Posavina? Šta radi moja Posavina?" A moja Posavina se igra i uživa na svojoj lijepoj livadi. Eto što mi znači Posavina...

Priča o vrancu




Ovo je priča o vrancu. Nije to tek bilo kakva priča,niti bilo kakav vranac. Ovo je priča o vrancu iz mog sna kojeg sam sanjala od svoje trinaeste godine pa sve do prošle jeseni.
Ispričat ću vam je,ali prije toga slijedi jedna digresija koju ja jednostavno ne mogu,a ni ne želim izostaviti jer je jedna osoba doista zaslužna za to što volim konje. A riječ je o ocu moje majke,dedi Draganu iz Modruša. Deda je nekada imao dva lijepa dorata,Cvetka i Prama. Kako se prije za kruh zarađivalo i kirijom,tako su i Cvetko i Pram vjerno slušali i radili sa dedom u kiriji i svaki dinar sa njime zaradili. Voljeli su te konjiće svi u kući,a deda Dragan i njegov otac,a moj pradjed Mata su se posebno ponosili njima. Nisu oni njima bili samo konji za kiriju. Bili su oni njihov ponos i blago koje su uistinu voljeli i poštivali. I nije njima trebao korbač. Toliko su bili pametni i poslušni da je bilo dovoljno da deda usnama učini jedan poseban zvižduk i Cvetko i Pram su vjerno i strpljivo čekali da izvuku kladu. No,nisu oni samo bili kirijaški konji. Radili su oni i kod kuće.Služio je Pram i vojsku pa je nosio samar,a vratili su im ga kući bolesnog,sa upalom pluća. Liječili su ga kod veterinara i izliječili.Išli su oni i u svadbe. Uistinu,nevjerojatna su stvorenja ti konji. Vodio ih deda na Progon,mjesto ispod kuće Dragana Kesera gdje su ljudi kupali konje. A znao je i galopirati Dragan,kaže baba Mare. Tada je imao otprilike godina kao i ja. I nijednom,kažu,nije pao sa konja. A kako ih je samo znao natjerati u galop.I dan danas volim kad o tome pričaju. Moj deda Dragan je za mene bio važan lik. Ali kako svemu jednom dođe kraj,tako je došlo vrijeme da se obitelj oprosti sa Cvetkom i Pramom. Više ih nisu mogli držati i preostalo im je da ih prodaju. Teška srca su se oprostili od njih. Baba je plakala jer je isto voljela te konjiće. Ona ih je naučila sa dedom Matom voziti kola i sve što je bilo potrebno,a sve to dok je nosila najmlađe dijete,Marijanu. I nije se bojala ničega,iako su tada bili još mali i vižlavi. Uistinu ih je voljela. Dragan nije plakao. Samo je konje,ormu i kola predao kupcu i ostao stajati na dvoru dok su mu Cvetko i Pram zauvijek odlazili. Kažu da mu je bilo teško za njima,ali suzu nije puštao. Bar ne pred njima. Otišao je na prag štale,sjeo,gledao u zemlju i samo šutio.Tugovao je još dugo za Cvetkom i Pramom i često odlazio na prag štale i tamo sjedio. Nije on,zapravo,njih nikada ni prežalio.Pričali mi o svojim konjima dok sam još bila malena,pokazivali mi njihove fotografije,a ja sam ih sve više voljela. Zavoljela toliko da sam onako malena poželjela imati svog konjića. Samo svog. I rekla sam više puta mami i tati o mojoj želji,ali nisu me ozbiljno shvaćali jer su mislili da je to hir djeteta od par godina. To nije bio hir. To je bila želja. Silna želja,a oni to nisu shvaćali. I rekla je mama jednom dedi da mi ne priča više o konjima jer kad me dovede kući ja njoj „probijam mozak“ sa pričom da mi kupe konja. A naumili smo ja i Dragan u Duga Resu jednom da kupimo kokota i jarca. Ja sam dedi kao mala pisala recepte i uputnice za bolnicu,pravila se da sam njegov doktor,a on je meni obećao da idemo kupiti kokota i jarca. Baba je rekla da on to mene zeza i da ne postoje kokot i jarac koji pričaju.Ok,dobro,prihvatila sam. Ali i dalje sam voljela dedine šale jer je deda šaljivdžija. Zato ga djeca vole. Voljela sam i još uvijek jako volim dedu kojeg od mila zovem dedi. Volim ga jer i danas se sa mnom zna zezati,ali volim ga i zato jer je učinio da zavolim konje. Volim i babu Maru,ali dedi je dedi. I tako sam ja rasla,a u meni je rasla sve više i više želja da i ja imam svog konjića,ali mama i tata su rekli da imamo i previše blaga u dvije štale,previše posla oko njega,ali i ostalog posla da bi se još i mojim konjem bavili i rekli nek se spustim na zemlju jer ništa od toga. Kako žalosna sam bila kada su govorili da je to hir. Nije bio hir. Znala sam da nije,ali nisam im mogla objasniti. Zato bih odlazila u mamin ormar,sakrila se u njene kapute i plakala za konjićem. Kada bi me mama zvala i tražila po cijeloj kući i oko kuće,ja namjerno se nisam htjela javiti. Baš iz inata i prkosa nisam. Ponekad bih iz obiteljskog albuma vadila Cvetkovu i Pramovu sliku,gledala i mislila kako da dođem do svog konjića.  Sjećam se da sam jednom usnila prelijepi san. Bio je to san o mom konjiću. Nije bio dorat kao dedini konjići,već je bio vranac. Prelijepi mali vranac sa blagim očima i gustom grivom. Ja stajala sam na našoj livadi,a on je trčao prema meni. Kada je dotrčao do mene,ja naslonila sam lice na njegovu glavu i prstima mu češljala njegovu lijepu grivu.Ponekad bih sanjala da mu se popnem na leđa,a on me nosio trčeći našom velikom njivom prema Zavrtu i Javoru. I vraćao bi me natrag kući,donio me do naše stare jabuke,a onda bi nestao i tada sam se budila. Bila sam sretna zbog tog sna jer bar sam u snu imala svog lijepog malog vranca,ali i tužna jer je bio samo san.Ali najlijepši san kojeg sam ikad u životu sanjala. I ja sam u snu galopirala na svom konjiću kao i deda Dragan na svojim doratima. A primjetila sam da mi je konjić dolazio u san kada bih zbog njega bila jako žalosna. Dolazio je valjda da me razveseli malo. Nikome nisam pričala o tom snu jer sam mislila da mi konjić više neće doći ako nekome kažem. Jednom prilikom dok sam dedi Stipanu držala janjad da im on očisti i obreže papčiće,ja pitala sam ga zašto u štali nema mjesta za jednog malog konjića? A dvije štale imamo. Stipan je pustio janjetu nogu,pridigao se i rekao: „A,Ljiljice…“ i ništa više. Ja vidjela sam da je dedi bilo žao što mi mama i tata ne daju imati konjića. Šutio je cijelo vrijeme,a poslije je otišao u kuvarnu. Tamo je tati i mami rekao:“Zašto maloj ne kupite ždribe?“ Mama je rekla da mi deda Dragan puni glavu sa time i da ništa od toga. Tata se složio. Ali deda je rekao da on ima nešto ušteđenih novaca od prodaje janjadi,ne mnogo,ali dovoljno za jedno ždrijebe i da mi ga on želi kupiti. Nikako se nisu složili mama i tata sa tom idejom. Stipan je ustrajao i rekao da će on sa mnom i deda Draganom poći na sajam i kupiti mi ždrijepčića. Ne dolazi u obzir i amen,rekao je tata. Rekao je još dedi da on nema vremena ići na posao,raditi sve poslove oko blaga,oko kuće,na njivi i još meni odgajati ždrijebca. A k tome iduće godine sam ja trebala na školovanje u Zagreb i da nema smisla da mi kupuju ždrijebe. A kad je Stipan rekao da će mi on odgajati ždrijebe,tata je rekao da je prestar i da bi mu bilo bolje da smanji broj blaga jer je i to previše za njega. Stipan se naljutio kad mu je tata rekao ne samo da je star,nego i prestar i otišao van vičući da nitko njemu neće govoriti da je star i prestar i da smanji broj blaga. A volio je on blago. Ja sam sve vrijeme čučala ispod prozora kuvarne i slušala sve to i shvatila da od mog konjića ništa. Opet sam otrčala u ormar kao nekad kad sam bila malena i tamo se zašunjila u mamine kapute i plakala. Jedino što me tješilo što je vani počela padati moja lijepa kišica koju sam odmalena voljela i to što sam se nadala da ću možda te noći opet usnit mog malog vranca. Vrijeme je prolazilo,a moj mali lijepi vranac je ponekad dolazio mi u san. Svaki put sam mu se toliko radovala. Došlo je i vrijeme da odem na školovanje u Zagreb. Nagovarali me da upišem medicinu,ali ja nisam htjela ni čuti. Ja upisala sam veterinu.Znala sam od svoje četvrte godine da to želim. Mama nije bila oduševljena,a neke kolege iz osnovne škole su mi se zbog toga sprdale pred svima pa i jednom prilikom pred profesorom matematike, Milanom Hrvojem kada me profesor upitao što ću upisati.Rekla sam mu,a jedan moj kolega je dobacio jedan prost komentar na to i smijao se ko lud,a počeli su se smijati i još neki. Ove zime je baš taj isti kolega prišao meni u vlaku i od cijele litorine i slobodnih mjesta u njoj  došao ravno k meni i pitao da li može sjesti kod mene. Pa slobodno sjedni,ali ga  više nisam uopće doživljavala pa mu je malo bilo neugodno zbog toga. Tako doživljavam i još neke pojedince koji su me tog dana '95. uvrijedili i nasprdali. No,dobro,ja im želim sve najbolje,ali kad očekuju moj pozdrav,ja ih uopće ne doživljavam i onda se čude što ja tako prema njima. Ali ja ne zaboravljam taj dan nikada. Ja sam te '95. ipak upisala veterinu. Sjećam se dana kada sam odlazila u Zagreb. Tata je morao raditi te nedjelje pa nas je u Zagreb vozio dedin brat,a tatin stric. Pošli su sa mnom mama i braća. Kada sam se trebala pozdraviti sa Stipanom,bilo mi je teško jer nisam iz ruke htjela pustiti tu vrijednu i ispucalu ruku koju mi je htjela kupiti konjića i sa zadnjim novčićima koje je uštedio.Tako mi je bilo teško. Deda mi je poželio sve najbolje i rekao da se strpim dok ne porastem i da će se vjerojatno mama i tata predomisliti u vezi konjića. I godine su prolazile,mi smo prodali ovce i bavili se uzgojem goveda simentalske pasmine. Štale su bile prepune i opet nije bilo mjesta za mog konjića. Nisam ga više nikad spominjala,samo ponekad mi je navratio u san da me posjeti i podsjeti da ga ne zaboravim. Nisam ga zaboravljala. Ja sam tih godina upoznala ljude koji su imali konje i odlazila kod njih da ih vidim i da se družim sa njima. Odlazila bih radosna k njima,a vraćala se tužna jer nisam mogla imati svog konjića. Tada sam odlučila da više neću odlaziti tamo gdje su konji. Sve dok ne budem imala svog. Tako je i bilo. Prošle godine sam roditeljima rekla kako više ne mogu tako i da me boli srce što ja koja  volim konje i imam sve uvjete za držanje konja,ja ga nemam. Kako to može biti? Tada je tata pristao,braća isto,a na kraju se i mama složila jer sada je u štali mjesta bilo i više nego previše. Jednom je tati došao Željo Kolić,zvani Šklobot iz Zagorja i sjedili su vani i pričali o ratnim vremenima i kako su branili Cerovnik zajedno,a onda je htio vidjeti štalu. Ušao je u štalu,sjeo na jasle i rekao da toj štali fali ždrijebac. I Željo voli blago,a ima i konje. Tata je rekao da je moja želja imati konja,a on mu je rekao neka mi to ispuni jer je šteta i grijota u takvoj štali ne imati konja. Meni je uvijek drago kad vidim tog čovjeka. Zato što je branio moj Cerovnik,zato što voli blago,ali zahvalna sam što je tog dana došao kod tate. Deda Dragan je bio oduševljen što ću ja konačno imati svog konjića. Još samo da je Stipan ovdje pa da ga vidi,pomislila sam. Ali ipak,znala sam da me on gleda negdje odozgo sa nebeskih njiva i da se veseli zajedno sa mnom. Preuerdili smo mjesto za mog konjića tata,Dario i ja,svježe mu pokrečili štalu i još je trebao stići obećani konjić. Ali ni slutila nisam kako se stvari mogu zakomplicirati i da će mi put do mog malog vranca biti toliko težak. Stalno neke prepreke i prepreke i prepreke…ja nisam mogla vjerovati što mi se to događa. Sve imam za njega,a do njega ne mogu. Kako to sad? A tolike ga godine sanjam i strpljivo čekam. Ako je netko imao toliko strpljenja,to sam valjda bila ja. Ali sada mi je strpljenje bilo pri kraju. Te jesenske večeri otišla sam u svoju sobu i opet zaplakala. A onda nisam mogla moliti pa sam Bogu rekla ovako nekako: „Šta mi to radiš? Šta ti je? Ja sam samo htjela svog lijepog malog vranca,a ti mi moraš zakrčiti svaki put do njega! Kakav si ti Bog? A ja uvijek govorim da me Ti voliš,a ti meni ovako? „
Odgovora nikakvog nije bilo par tjedana,a ja sam bila toliko žalosna i ostalo mi je još samo par kapi strpljenja. Zato sam ga odlučila zamoliti da mi da bar još malo strpljenja i ako On želi da mi pomogne naći put do mog malog vranca. Nisam odgovor odmah niti očekivala. On mi ga uvijek pošalje kad se najmanje nadam. I kroz par dana ja dobila sam odgovor tako što mi je On na moj životni put poslao čovjeka koji je imao konjića za mene. Ni više ni manje nego mojim prezimenom-Pavlić. Zvonko Pavlić,i još k tome čovjek rodom iz mog kraja . Ja sam ostala u čudu i znala sam da je to Njegovo djelo i Njegov odgovor. Znala sam to i jednom prilikom smo ja i Zvonko o tome razgovarali i složili se da je On odlučio i da je to Njegova volja bila. Dakle,Zvonko i ja smo se raspričali telefonom o Cerovniku,konjima…i reče da ima još malih vranaca,ali i da ima jednog malog većeg,te da su sada svi na pašnjaku sa kobilama,ali kad ih dovede kući pozvat će me da dođem pogledati sviđa li mi se koji i da li bar ijedan liči na onog kakovog ja želim. Ja bila sam toliko sretna. I došao je taj dan. Tata,Dario,Filip i ja smo krenuli u Okešinec. Došli smo,a Zvonko i Ljubica su nas srdačno primili. Ne mogu zaboraviti taj dan i osmijeh na Zvonkovom licu kada nas je dočekao na naplatnim kućicama u Križu. Ja bila sam toliko radosna. Zvonko je prethodnog dana išao po mog konjića kamionom na pašnjak koji je vrlo udaljen od kuće. Cijeli dan do večeri ga je tražio po svim pašnjacima i predvečer ga našao. Imao je dosta posla dok je ukrcao mog konjića na kamion zajedno sa njegovom mamom Dudom. Ali imao je strpljenja i uspio je. Tata je rekao: „Vidiš li što čovjek tebi za volju radi?I sad još reci da to nije taj kakvog želiš i nećeš dobiti nikakvog. Dario se složio sa tatom. Znala sam da su bili u pravu. Ali ipak,ako ne bude onakav kakvog sam htjela,ja ipak ne želim onda nikakvog. Kako sam samo išla na živce svojima sa tim prebiranjem i stvarno su i oni imali zadnje kapi strpljenja sa mnom. Tada su Zvonko i Ljubica izveli konjića iz štale da ga vidim  na dvorištu. Bože,ja sam ostala u čudu. Kako milo i sramežljivo je gledao. Rekao je Zvonko da je sagnuo glavu jer nije još navikao na puno ljudi i da je malo sramežljiv. Čak je malo i zanjištao,onako sramežljivo i stisnuo se uza Zvonka. O,kako milo i slatko mi je to bilo za vidjeti. Srce mi je igralo u grudima,a ja sam htjela zaplakati od sreće. Malo pomalo i zbližila sam se sa konjićem,a onda mi je pomirisao ruke,pa kosu,pa ramena i ostavio svoju glavu meni na ramenu. Ljubica je gledala i čudila se,a Zvonko je rekao da je to moj konjić. Nije mi trebao ni reći,ja sam to već shvatila. Otišli su u kuću,a ja sam se još malo družila sa njime i htjela da upamti moj miris kada dođem idući puta po njega. Shvatila sam da je to taj konjić. Da,bio je to moj lijepi mali vranac iz sna. Ušla sam u kuću,a čekalo se samo mene da se sjedne ručati.Ručali smo,a moji su me gledali jesam li definitivno odlučila da je to taj konjić. Ja htjela sam se malo družiti sa njime da vidim kako me prihvaća i da li je zaista onakav kakav je bio i na dvoru kada su ga izveli. I bio je,zavoljela sam ga odmah. A on mi stalno mirisao ruke,kosu,ramena,lice…Kada sam pitala za cijenu,Zvonko je rekao da je za mene napravio drugu cijenu,a koje su cijene konja danas znala sam ja to već otprije,ali oni su za mene napravili tako. Ali samo zato što sam to ja i zato što su shvatili da doista volim blago. Rekli su mi:“To je cijena za tebe i nikoga više“. Ja sam još jednom ostala iznenađena i pitala da li su sigurni? Ljubica je rekla da to tako prihvatim i gotovo. Prihvatila sam i nisam mogla vjerovati sama sebi. Znala sam zašto je taj put do mog konjića bio toliko zakrčen. Da bi dobila pravog konjića i upoznala te ljude. Mama nas je nazvala da li smo pazarili i rekla sam da jesmo,a ona je bila tako sretna. Sada se toliko radovala mom konjiću. U gostima smo kod Zvonka i Ljubice ostali i više nego što smo planirali jer jednostavno nas nisu puštali kući iako su još neke obveze čekale. Nazdravili smo mom lijepom malom vrancu kojem u dokumentima stoji ime Vezir,ali ja sam mu pripremila ime. Zvat će se Moro jer je vran,a odmila ga zovemo svi Morica. I uistinu,Morica je toliko pametan i umiljat konjić. Svi ga volimo. Sada Morica uživa na svom novom imanju,u Cerovniku,a ja obećala sam mu da ako i dalje bude dobar ja otići ću opet u Okešinec i kupiti mu djevojku da ne bude sam. I raste već njegova djevojčica za njega. A kad naraste,ja dovest ću mu je. Uskoro će ga posjetiti njegov prijašnji gospodar i ja radujem se tome jer Morica je prije mene uistinu imao dobrog gospodara. A ja sve što radim,kažem: „To je za Moricu. To ću kupiti Morici.“ Moj lijepi san od moje trinaeste godine. Valjda su morale proći sve te godine da mi se ispuni taj san. I ispunio se. Imao je Morica već  puno posjetitelja otkako je došao u Cerovnik ,a neki mi nudili "neke dobre pare" za njega,neki su mi nudili drugog konja i još nadoplatu i nisam mogla vjerovati što je sa tim ljudima? Ja jedva sam ga pronašla pa da ga prodam?! Rekla sam da jednostavno ne postoje te pare na svijetu za koje bih dala Moricu i da nema cijenu. On nije tek obični konjić,ali nisam im objašnjavala zašto. Bilo je i vrlo ljubomornih posjeta iz Josipdola,zlobnih komentara iza leđa i da je to maza,da ništa neće taj konj kod nas naučiti, a moj Morica im je baš kao za inat dokazao sve suprotno. Ali ima jedna jako važna stvar u svemu tome i zašto Morica sluša. On nikada nije dobio batine,niti od  prijašnjeg gospodara,niti od nas,niti će ih dobiti. Sa Moricom se postupa blago i blagim glasom,ali sam po sebi je poseban. Jedan je čovjek  prije Uskrsa tatu pitao  da li bi  mu prodao Moricu? Tata je rekao da je to moj konj te bi bilo bolje da to preda mnom niti ne spominju ako misle doći na naše imanje ubuduće te da bi on radije bio gladan,nego da proda tog konja kojeg svi volimo.Ja nisam mogla vjerovati koja je to drskost da mi  opet i to ovaj put iza leđa pitaju je li konj na prodaju.Ono što znam jest to da će taj konjić,ako Bog da,na mojem imanju biti dok god mu se živjeti bude dalo. Deda Dragan i baba Mare ga posebno vole vidjeti. Morica ih je odmah prihvatio. Kao da zna da su nekad imali konje.Ja uživam kada ga gledam kako potrči livadom onako kao za sebe. Prošli tjedan sam mu sređivala još neke dokumente i navratila sam na par sati kući da obiđem roditelje,braću i Moricu,donijela mu vreću jabuka koje obožava i rekla u šali: „Morice,ti si faca. Znaš li da si važan lik?“ A on me samo pogledao onim svojim  lijepim i blagim očima i zagrizao novi griz jabuke iz moje ruke. E,da…

25 svibnja 2013

Roda moga slika















"Tamo gdje su moji korijeni..."




Nedavno sam svojim čitateljima rekla kako ću im uskoro napisati post o jednom čovjeku.
Ovih dana sam bila kod njega i njegove obitelji u posjeti i provela ugodne trenutke sa njima.
Taj čovjek o kojem upravo pišem ovaj post je roda moga slika. Čovjek je to čvrste ruke,a meka srca. Takvi zapravo i jesu Ličani,a ja ga volim zvati još i „Liko,moja diko“.
Voli on svoju Liku i nikad ju nije zaboravio,niti se odrekao svog materinjeg jezika iako je živio u tuđini i proputovao mnogo svijeta. A u svijet je morao otići sa svog rodnog Vajnvrha jer je ta 1941. bila loša za mnoge Hrvate i katolike pa tako i ljude iz našeg kraja. Zvonko Pavlić,rođen je1937.godine kao šesto od osmero djece Mile i Dragice Pavlić na Vajnvrhu. Pokojna majka mu Dragica bila je rodom iz tounjskoga kraja,iz obitelji Mihalić. Mile i Dragica su imali četiri sina- Miru,Marka,Ivana i Zvonka,te četiri kćeri-Ljubicu,Katicu,Maricu i Ankicu. Živjeli su tako na Vajnvrhu kao i sav ondašnji narod,u velikoj zajednici,skromno,al pošteno i ponosno. Pričao mi je u par navrata Zvonko knjigu svog života.Prvi puta kada sam ga upoznala prošle godine,zatim za vrijeme jednog mog posjeta njemu u bolnici, te neki dan kada sam bila kod njega u gostima. Svaki puta kada mi priča o našem kraju,o svom djetinjstvu te prve četiri godine života koje je proveo na Vajnvrhu,osjetim u njegovim riječima nostalgiju. Priča mi kako godinama sanja isti san. Sanja da je dječak i u snu živi na svom Vajnvrhu onako kako ga se sjeća kao dijete dok nije morao otići odande. U snu se on vraća u svoj rodni kraj. Tako sanjaju ljudi koji čeznu za svojim rodnim krajem. Čula sam već više puta o snu o povratku u rodni kraj od ljudi koji su morali otići. Sanja on o mjestu gdje su njegovi korijeni. Priča Zvonko da je Vajnvrh nekada imao oko 120 numera. Danas ih je jedva par.Pustošiti je počelo tih nesretnih godina II. Svjetskog rata kada su Talijani zajedno sa četnicima palili i uništavali naš kraj,a ljude masovno ubijali. Ljude i dječake su vodili na strijeljanje u Sabaljsku Dragu. Među tim dječacima bio je i Zvonkov bratić Jure Krznarić,također sa Vajnvrha. Jure je preživio strijeljanje te 1941. kao i zarobljavanje u Domovinskog ratu,te zloglasni kninski zatvor. Danas opet živi na svom Vajnvrhu. Zvonko i njegova brojna obitelj su također rijetki sa Vajnvrha koji su preživjeli ta strijeljanja. Otišli su teretnim vlakom u Okešinec,u općini Križ te tamo počeli novi život. U svemu tome im je pomogla Zvonkova teta koja je bila udana u imućnu i dobru obitelj u Okešincu pa su tako i dospjeli u taj kraj. I sama imam rodbine u Križu. Po Stipanovoj,Kovačevoj strani. Jedino što su Pavlići sa sobom ponijeli sa Vajnvrha u teretni vagon je bila mala buša. To je,kaže Zvonko,bila kravica koja je hranila obitelj na Vajnvrhu i othranila ju i u Okešincu u koji je sa njima došla. A u srcu su ponijeli uspomene sa svog rodnog Vajnvrha i onaj naš poznati lički ponos. Život u onome kraju počeli su,kako kaže naš narod,od nule,ali kako su marljiva i vrijedna obitelj,bili su uzor tamošnjem puku i dobro se svi snašli u životu te ih tamošnji narod veoma cijeni i poštuje. Drago mi je kada to vidim. Podsjeti me to na poznate stihove jedne naše prelijepe pjesme,a koji idu ovako: „Budi čovik,to je dika. Budi roda svoga slika. Gdje god da te život nosi,uvik moraš znati tko si. Jer tko život tako prođe,ponosan pred Boga dođe…“ A ja sam uistinu ponosna na Zvonka i zato ga volim zvati „Liko,moja diko“. Zvonkova braća i njihove obitelji su uspješni poduzetnici i poštovani ljudi. Zvonko je svoj kruh išao zaraditi u Njemačku,ali otišao je samo s namjerom da pošteno zaradi novac te se vrati u Domovinu kako bi mogao izgraditi obiteljsku kuću i imanje za sebe. Tako je i bilo.1961. odlazi u Njemačku na rad,a s vremenom otvara i vlastiti restoran te se bavi ugostiteljstvom,a 1969. godine se vjenča sa svojom dotadašnjom djevojkom Ljubicom koja je rodom iz njegova novoga kraja u koji je došao sa Vajnvrha. Ljubica je po zanimanju medicinska sestra,a 1974. Zvonku je rodila sina Patrika u Njemačkoj. Oni ostaju vjerni svojoj Domovini i materinjem jeziku te svog sina od samoga početka uče materinjem jeziku u tuđini. Radili su oni marljivo u tuđini,ali su i dosta putovali Europom. Bili su čak i u Indiji,Kanadi,na Aljasci itd. Uživala sam dok mi to pričaju. Jer oni su doista i svjetski putnici. A u tom svijetu zadržali su svoje poštenje i ponos,te se 1978. vraćaju u Domovinu,u Okešinec sa sinom Patrikom gdje grade obiteljsku kuću i imanje. Danas je njihov Patrik oženjen,a on i njegova supruga Laura imaju sina i kćer. Od 1979. Zvonko se počinje baviti konjogojstvom kada je kupio jednog konja šarca. A danas je poznati uzgajivač hrvatskih posavskih konja te ih sada ima oko četrdesetak. Član je i tamošnje Udruge uzgajivača konja HP,član Središnjeg saveza uzgajivača konja HP,a bavi se i lovstvom te ima posavskog goniča Liska na kojeg je jako ponosan,zatim ptičara,ali i vjernog i oštrog čuvara kuće,njemačkog ovčara Rexija. Moram kazati da je vrlo zanimljiv način na koji smo se ja i Zvonko upoznali. Poveznica je ljubav prema konjima pa sam tako posredstvom Središnjeg saveza uzgajivača HP stupila u kontakt sa ovim čovjekom te ga tako i upoznala prošle jeseni i kupila od njega svog vranca Vezira kojeg ja rado zovem Morica (Moro). Nudili su mi i drugi svoje vrance,ali nekako je sve to bilo povezano sa sudbinom i božjom voljom pa je Bog htio da upoznam Zvonka i kupim vranca baš od njega. Kako je nevjerojatan taj Bog. Znala sam da je On odlučio kada ću imati vranca i od koga ću ga kupiti. I zahvalna sam Mu na tome jer danas poznajem Zvonka Pavlića i njegovu suprugu Ljubicu koji su mi uistinu dragi ljudi i volim provesti svoje vrijeme sa njima. Uistinu volim i ne mogu zaboraviti što su dosad sve učinili za mene i moga Moricu. Nedavno sam se čula sa njima telefonski i dogovorili smo se kada ću im doći. I došla sam im sa toliko radosti u srcu jer veselim se kada idem k njima. Taj ionako kratki put od Zagreba do Okešinaca skoro sam preletjela autoputem i našla se u njihovom dvorištu,a Rexi me na ulazu oštro pozdravio,ali samo nakratko jer kada sam ja pozdravila njega,postao je blaži i samo me znatiželjno promatrao. Nije me vidio malo duže pa tako onda malo ta reakcija. No dobro. Ja i Zvonko smo pošli da me učlani u njihovu Udrugu uzgajivača konja HP,a usput dok sam vozila objašnjavao mi je da u tom kraju živi dosta Ličana iz raznih dijelova naše Like. Bili smo i u Martinskoj Vesi,u Središnjem savezu uzgajivača konja HP,te upoznala tamo divne ljude na čemu sam također zahvalna i drago mi zbog toga. Upoznao me Zvonko i sa poznatim uzgajivačima konja HP koji su ujedno i njegovi prijatelji,družili se uz piće u njihovom poznatom kafiću u koji prije svega i najviše dolaze uzgajivači konja. Bože,kako sam se dobro osjećala. Bolje i lijepše nego da sam u West Virginiji ili nekom western filmu. Pokazao mi je Zvonko i dio Posavine koja je uistinu prekrasna,pričali o Stjepanu Radiću jer je Posavina njegov rodni kraj,a pričao mi je i o ljudima toga kraja i njihovim običajima. Gdje god bi prošli,ljudi su pozdravljali Zvonka. Poznaju ga,ali sam vidjela da ga i zaista cijene. To mi je bilo tako lijepo za vidjeti,ali i drago. Teta Ljubica nas je kod kuće dočekala svojim finim ručkom i tortom od jagoda jer otprije znam da lijepo kuha kada sam bila sa obitelji kod njih. Ona je žena neobične dobrote. Nevjerojatna je. Ja ju zovem i Žena stijena. Družili smo se uz ručak,gledali Moričine fotografije i komentirali koliko je napredovao zadnjih mjeseci,smijali se njegovom proslavljenom 2. rođendanu,torti od zobi,voća i povrća i tome kako mu sve tepamo i kolika je maza. Vole Zvonko i Ljubica blago jer se i prema svom blagu odnose s poštovanjem i dobrotom. Kada ih ponekad nazovem,ja obavezno upitam i za konjiće i kako su. Zvonko mi odgovori na svoj vrlo zanimljiv način i tako volim kada to kaže,a kaže ovako kad upitam: „Dobro su svi. Cure su na pašnjaku,a „dečki“ (pastusi) su doma“. Ja se rado nasmijem tome jer on uistinu voli blago. Ni taj dan kod njih nisam propustila priliku da obiđem „dečke“ i da im se javim. Poveli su me u štalu da ih pozdravim i pomilujem. Pozdravila sam ih,a oni su me znatiželjno promatrali ispod svojih gustih šiški i ćulili uši prema naprijed. Najviše me iznenadio Mladen,ali ugodno. Prošli puta kada sam bila bio je pomalo sramežljiv i samo me znatiželjno promatrao. Ovoga puta mi je neprestano mirisao kosu i ruke i dijelio svoje konjske puse kako to čini i moj Morica kada se umiljava. Teta Ljubica je rekla da on osjeti kako i ja imam konja i da zna da volim konje. Da,to je točno. Ali je točno i to da je Mladen jako umiljat. Mirni i dobri su i ostali „dečki“,ali ovaj je posebna priča. Pozdravila sam i pse,a Lisko je od veselja skakao u zrak i šapicama mi dodirivao ramena. Podsjetilo me to na vrijeme kada je i moj tata imao posavske goniče. Jako sam ih voljela. Zato mi je njihov Lisko posebno drag. Ali poveli su oni mene i na livadu iza imanja da mi još nešto pokažu. Doveli su me,a tamo su bile u svom koralu dvije kobile. One su morale ostati kod kuće pa nisu išle sa ostalim „curama“ na pašnjak koji je vrlo udaljen od kuće,a na kojem borave tokom osam mjeseci u godini svi konji toga kraja. Dakle,ovome prizoru sam se najviše obradovala i morala sam to fotografirati. Kobile su mirno stajale,a iz slame je nešto virilo. Približila sam se,a ono iz slame ustane mali ždrijebčić („dječak“) te sramežljivo odskakuta svojoj majci na cicu. Bože,koji lijep prizor. Kažu mi da je star svega četiri dana,a druga kobila se uskoro sprema za ždrijebljenje. Osim što se sprema za ždrijebljenje,ona nije mogla sa „curama“ biti na pašnjaku jer je „kolovojka“ pa potrga žicu i za njom krenu i ostali konji pa znaju tako napraviti i kvar na njivama. Stoga je „cura“ doma. Moram spomenuti da Zvonko i Ljubica u svojoj kući u jednome kutu imaju punu policu pehara i priznanja. To su pehari i priznanja koje su osvojili njihovi konji na izložbama i drugim manifestacijama. Među njima svoje šampionske pehare ima i Jablan,Moričin otac. Zvonko je na Jablana osobiti ponosan. A ponosna sam i ja pa ponekad dok laštim svog Moricu i pričam mu. On me samo znatiželjno gleda. Kažem mu: „Znaš,Morice,dobrog si ti roda i iz dobre si kuće ovamo došao“. Ja ponosna sam na to kao i na to što sam upoznala tu dragu obitelj i na svaki njihov uspjeh i pobjedu jer roda moga je to slika. Raduje me i to što jedva čekam da ja i moja obitelj ugostimo njih kod sebe u Cerovniku. A obećali su i veselimo se tome što će nam uskoro doći. A dođu oni u naš kraj i na Vajnvrh kada to mogu. Ja im se od srca i ovim putem zahvaljujem na gostoprimstvima i na svemu što su učinili za mene,a uz to želim im i dalje uspjeha,zdravlja i pobjeda te im ovom prigodom posvećujem stih jedne poznate i prelijepe pjesme,a koji ide ovako: „Tamo gdje su moji korijeni sto ljepota živi u meni,tamo nosim svaku pobjedu,svojoj zemlji,svome narodu…nosim svaku pobjedu…“
Do nekog idućeg javljanja,pozdravljam sve svoje iskrene čitatelje,a posebno Ličane i Cerovničane koji su rasuti po cijelome svijetu i poručujem im neka ne zaborave svoje korijene jer nije ih zaboravio ni Zvonko Pavlić. Ne zaboravite djecu učiti materinjem jeziku i svome porijeklu,a ako je moguće i dovesti ih tamo gdje su njihovi korijeni…od srca,vaša Ljiljana.

Almost heaven West Virginia...dobar dan... :)

Watch "John Denver - Country Roads (with lyrics)" on YouTube

22 svibnja 2013

Znaš li što mi znači Posavina?


                                             foto: Bili Cvitak

15 svibnja 2013

Danas kada sam nazvala,javio mi se dragi glas kojeg uvijek volim cuti i rekao: “Ljiljana,duso,pa gdje si ti meni? “ Rekoh: “Pa eto me,ako Bog da za koji dan sam tamo kod vas.“ Ja radujem se tome. A jos vise radujem se kada ce on biti moj dragi gost uskoro. Ja pisat cu vam o njemu uskoro. Tako me raduje to. Liko,moja diko,tako ja njega zovem. Ma cijelu tu obitelj volim. I tako mi drago sto Bog mi lijepo sve uredi kako On samo zna. I znam,Bog me voli kada mi to cini. Ja pozdravljam ih sve ovom pjesmom jer i oni su mene ove prosle zime obradovali kada su me se sjetili jer su braca Licani bili na okupu i slavili. A onda su oko pola noci nazvali i mami mi je donijela telefon u sobu. Oni su rekli da to je pjesma samo za me i otpjevali jednu staru licku pjesmu. Ja.mislila sam da sanjam. Ali nisam sanjala. Tako sretna sam bila. Ja radujem se sto uskoro moci cu pisati o njemu.... Liko,moja diko,u grudima sliko....

Watch "Miroslav Skoro - Tamo gdje je dom 2003" on YouTube

Ima jedna poljana u kojoj zivi jedan prelijepi posavski konjic...on je dorat i uziva na svojoj prekrasnoj livadi...on zove se Ričko...ima jedna prekrasna obitelj koja zivi u toj poljani i ima tog lijepog Rička...meni vrlo draga obitelj...obradovao me veceras taj mail,a ja im zahvaljujem i pozdravljam pjesmom koju izabrala sam samo za njih...oni također prate ovaj blog i drago mi kad se jave...mi vidjet cemo se uskoro...pozdrav u Pakracku poljanu... :)

Watch "Miroslav Skoro - Oj oraje" on YouTube

12 svibnja 2013

...ali tu prica jos nije gotova...stigao je jos jedan mali stanovnik u Pavliće,on mi je najmiliji i od Srnkici i Milkici...on je jos mali,kazu...posebno mu se veselim jer volim te zivotinjice...jako...tako su simpaticne i volim kad trube...sad Pavlići ce imati svog malog trubadura...on je jos mali djecak,ali narasti ce on...bas kao i ovaj na slici...on je vec veliki Gospodin Mago...to je moj prijatelj sa mora...ja vidjela sam ga jednog jutra kada sam isla u setnju uz more...cula sam da negdje trubi,ali nisam znala gdje...ja posla sam ga potraziti...i gle,nasla sam ga iza zbunja i borova...bio je svezan i pasao je travu...o,kako sam se radovala...najprije nije htio biti moj prijatelj...ok,prihvatila sam i otisla do njegove prijateljice...ona je sportski konjic...jako je lijepa i njezna bila...bila je u svom koralu,a ja sam je bez icijeg znanja pustila van i nadala se da se njezin gospodar nece jako ljutiti...i nije se ljutio uopce...ja otisla sam brze do auta i ravno u pekarnicu...tamo sam kupila punu vrecicu najlijepsih peciva i odnijela mojim malim prijateljima...kobila je uzivala u pecivima,a Gospodin Mago je ljubomorno gledao i stalno trubio...tada sam otisla i k njemu i rekla mu da nije zasluzio pecivo,ali cu mu ipak pokloniti pecivo...o,kako rado je uzeo pecivo...i tada mi je postao prijatelj...svako jutro i predvecer sam odlazila u taj maslinik blizu obale i nosila im peciva...sprijateljili smo se,a kobilu sam svako jutro odvela u setnju pa onda na pasu...i nitko me nije vidio prvih dana...onda je naisao jednog jutra gospodar od malog trubadura,a ja sam mu se predstavila i rekla da je njegov trubadur sada moj mali prijatelj i da se nadam kako nema nista protiv da mu kao i kobili donosim peciva...naravno,laknulo mu je i bilo mu je drago zbog toga...dozvolio mi je da dolazim kad god pozelim...i tako sam im dolazila svakog jutra prije vrucine i predvecer...i postali su i ostali moji mali cetveronozni prijatelji sa mora...zato sam se obradovala kad sam cula da Šliskovi imaju malog trubadura...toliko je mali da ga mozes na rukama nositi,kaze mi Dario...svima nam je drag...ja jedva cekam da ga vidim... do kraja svijeta volim sto je dosao u selo... Mali trubadur.... a majo moje sjatko trubasto... :)

...ja danas sam cula lijepe vijesti...ja sad sretna sam zbog toga jer mi je mami rekla da su u Pavliće,kod Šliskovi stigle Milkice i Srnkice...pet Milkici i Srnkici...ja radujem se tome...tako sam ih nazvala jer su bas milkaste i srnkaste...tako ja kazem kad mi je blago umiljato...a i zato jer su bas lijepe...nisu kao ova na slici,drukcije su...lijepse su i milkastije...i imaju lijepe oci...kao srne...ja jedva sam cekala da dojdu u Pavliće...i sad Pavlići imaju Milkice i Srnkice...ja sretna sam...bolje i lijepse cekam jedva da ih vidim... :)

...bas kako je naucio da zadaje opasno opasne ugrize i ostale macje borilacke vjestine (ali samo kada je napadnut!),isto tako morao je nauciti se lijepom i kulturnom ponasanju,a pogotovo u ovakvim situacijama...sve ose tuguju...i njemu je żao...

...on uziva na livadi,on uziva u svom carstvu maslacaka...on posao je sa gospodaricom u setnju i berbu maslacaka za cvjetni med...med od maslacka...taj med je dobar...taj med je zdrav...a on je sa strane sjedio i promatrao dok berem maslacke...on nadasve je pametan macak i svasta je naucio...u malom ljetnom kampu kod Make i Dano Pile Moje Malo naucio je puno toga...a gospodarica ga je naucila macje borilacke vjestine i kako da zadaje opasno opasne ugrize kad se nađe u opasnosti...lijepo je to savladao...nadasve je dobar lovac...voli lastiti svoje lijepo krzno,voli putovati i voziti se u autu pa ponekad nasim gostima se uvuce u auto i sjedne na policu i ceka polazak...jednom je tako uskocio Mac u auto i nije htio vanka...a htio je samo putovati...sve on zna,ali jedino mu ne mogu objasnit da ne moze uvijek na put...jer kad vidi otvorena vrata auta,on odmah uskace i ne da se van...on je obrazovan macak...i znala sam ja oduvijek da on nije tek obican macak...Gospodin Żoj...

...i tako malo fino,on bio je nestasan jer je padala kisica pa nije mogao na svoju najlijepsu livadu punu cvijeca i maslacaka pa je stoga napravio kvara u stali...mami otvori vrata,a on stoji na vratima i ide dijelit puse...vjerojatno zato jer je ucinio kvara pa je to htio zataskat...Moro,sta je to? Sta si to napravil? A iza Morice cijeli đumbus po stali...malo je izasao sa ulara,malo setkao po stali,malo uznemiravao Bobija,Robija i Tomija,Bibi i ostalu njezinu prasad,pa malo brljao po svakom kutku,po polici,srusio sve svoje lijepe stvarcice,cetke i cesalj,turpiju,spuzvice i sve ostale stvarcice za njegovu lijepu pedikuru i frizuru...covjece,mami kaze da izgledao je ko Kakav nered iz crtica....ali oprostila mu je jer Morici i ne mozes nego oprostiti...da,malo je momcic odvec izmazen...al dobro sad...zato Maka mu je napravil lesu...tako malo...a Sasavko moj mali...sa senom u kosi... :)

Brine majka kao sto nitko ne brine. Voli majka...cuva i pazi majka kao sto nitko to ne moze kao ona...ja uvijek se zahvalim mojoj majci na njenoj lijepoti i dobroti...cesto joj to kazem,ali danas je bas bila sretna kada rekla sam joj to...volim majcinu lijepotu jer dolazi to iz srca...i kazem uvijek: hvala ti,majko,sto si lijepa...ona se neprestano cudi i govori kako to moze biti kad pomalo stari? ne,ti ces uvijek biti lijepa jer imas lijepo srce,rekla sam joj...i ta lijepota ne prolazi...samo majka razumije najbolje kad pricamo o cvijecu...samo ona,jer sa drugima ne mogu razgovarati o cvijecu...jer ona prica sa cvijecem kao i ja sa blagom...uvijek joj zahvalim sto me rodila u najlijepsem mjesecu u godini,u maju,jer ja volim maj...jako volim...dala mi je majka i cvijetno ime,iako sam se trebala zvati,ni vise ni manje,nego Janje...pa dobro,nema veze,volim ja svoje cvjetno ime,a janjad volim valjda zbog tog imena Janje...tako malo,eto...dragi moji,nemojte zaboraviti svojim majkama cestitati njezin dan,ali isto tako postujte i volite svoje majke svaki dan,a ne samo na Majcin dan...a svim majkama i majcicama od srca zelim sretan Majcin dan... pozdravcek... :)