30 studenoga 2010
27 studenoga 2010
Stoji grad
Hvaljen Isus i Marija! Sve vas koji pratite "Cerovnik u srcu" pozdravljam i zahvaljujem na ovako lijepom broju posjeta. Kako je moja seka Ljiljana kao autorica bloga odlučila da i mene angažira kao suradnika i moderatora "Cerovnika u srcu",prihvatio sam jer sam joj do sada pomagao oko fotografiranja za blog. A potaknula me i da počnem pisati postove,koliko je to moguće. Eto,odlučio sam napisati i svoj prvi post(iako nisam toliko vješt u pisanju). Tema je herojski grad. Grad povijesti i kulture,Vukovar. Svi već znate o stradanju Vukovara i njegovom padu 18.11.1991. godine. Ove godine,20.11.2010.,zajedno sa svojim župljanima iz Cerovnika i župom Oštarije krenuli smo na hodočašće u Vukovar u organizaciji našeg novog župnika popa Ante Luketića koji je od kolovoza ove godine u službi župnika Cerovnika i Oštarija sa njihovim filijalama. Zahvalio bih mu se u ime svih župljana Cerovnika na ovom hodočašću jer nam je ovo već treće hodočašćenje otkako je sa nama (Udbina,Zadar,Vukovar). Organizirani polazak bio je u 2.30h ujutro iz Cerovnika,a putem smo pokupili i Oštarce. Mogu se pohvaliti da je naš pop Ante skupio dva puna autobusa vjernika koji su hodočastili,a bilo je i djece. Zajedno sa majkom i mlađim bratom Filipom,te ostalima krenuli smo za Vukovar. Oko 9.30h smo već bili tamo. Posjetili smo memorijalno groblje,pomolili se i poklonili žrtvama Vukovara. Među svim tim bijelim križevima,dva se posebno ističu. Jedan je simbol najmlađe žrtve Vukovara,a to je šestomjesečna beba,te drugi kao simbol najstarije žrtve koja je imala 104 godine. Bili smo i na Novom groblju te posjetili grob pokojnog general bojnika Blage Zadre koji je herojski poginuo u obrani Vukovara.
Vukovar se uspio održati tri mjeseca pred napadima jugo vojske i srpskih paravojnih postrojbi koje su napadale grad. 56 dana Vukovar je bio bez struje,vode,telefonskih veza,a bolnica je neprestano primala nove ranjenike. Bolničko osoblje bilo je već na izmaku snaga jer su radili u neljudskim uvjetima,apelirali za pomoć,ali nitko ih nije htio čuti pa ni UN koji je tamo imao zadatak održavanja mira među zaraćenim stranama. 18.11.1991. agresori slamaju i posljednji otpor naših branitelja jer više se nisu imali čime boriti,a pomoć niotkuda nije stizala. Posjetili smo i spomenik masovne grobnice u koju su potrpani ubijeni i masakrirani svi Vukovarci nesrpske nacionalnosti. Stigli smo i na Ovčaru. Danas je to memorijalni centar,a nekada je to bila farma poljoprivrednog kombinata Vupik. Nakon pada Vukovara,na Ovčaru su dovedeni ranjenici iz bolnice,bolničko osoblje,djeca. Nad njima su se brutalno iživljavali i do smrti ih premlaćivali vojnici JNA i srpske dobrovolječke garde,a zatočenike je uz nijh i premlaćivao vukovarski gradonačelnik DOKMANOVIĆ. Neki su odmah podlegli (njih četvorica),a ostale zatočenike su odveli do mjesta gdje su ih ubijali i bacali u zajedničku grobnicu. Još i danas se velik broj Vukovaraca i branitelja Vukovara vodi pod nestalima jer su nasilno odvedeni u srpske logore u Vojvodini i Srbiji,a među njima je bilo djece,branitelja i civila. Velika željezna vrata na memorijalnom centru Ovčara uvijek su otvorena kao simbol na sve one nedužne žrtve koje su tamo provele svoje posljednje sate života. I nikada se više ta vrata neće zatvarati. Poklonili smo se i pomolili za sve one duše,a među kojima je bilo i naroda muslimanske vjere. Prema rasporedu,uputili smo se u franjevački samostan kod franjevaca gdje smo pogledali dok.film o stradanju i padu Vukovara. Posjetili smo i razgledavali crkvu sv.Filipa i Jakova,a nakon toga smo otišli u vukovarsku bolnicu gdje nas je dočekala ravnateljica bolnice te nam ispričala o tragičnoj nesreći Vukovara 1991.,a pogledali smo i film,te razgledali bolnički muzej. Nakon posjeta bolnici otišli smo za Aljmaš u crkvu Majke Božje od Aljmaša u kojoj smo zajedno sa hodočasnicima iz Sinja imali svetu misu. Po završetku mise,imali smo pauzu nakon koje smo se zaputili u Đakovo kako bi posjetili i razgledali đakovačku katedralu. Za razliku od Đakova,koji je bio lijep doživljaj,posjet Vukovaru je bio protekao u tužnom tonu i suzama hodočasnika za sve one jadne ljude koji su pobijeni 1991. Vukovar je danas većim dijelom obnovljen,ali još ima dosta tragova rata. Vidljivi simboli koji ističu patnju i stradanje Vukovara su vodotoranj,silos,barokna palača,ali i mnoge kuće koje još stoje u ruševinama. A uza sve poginule tu su kao simbol Vukovara i pokojni general bojnik Blago Zadro,novinar Siniša Glavašević,Mladi i Stari Jastreb. Vukovar kao grad povijesti i kulture,više nije onaj isti Vukovar. Tužan i tih stoji na braniku svoje Hrvatske,ali kao najveći simbol patnje i stradanja hrvatskog naroda. I dan danas nitko ne odgovara za sve one zločine počinjene u Vukovaru od srpske strane. A među tim zločincima posebno su se isticali V.Šljivančanin; M.Mrkšić; srpska dobrovoljačka garda poznatog zločinca Ž.Ražnatovića Arkana pa i jedan zloglasni Makedonac,general JNA,Stojanovski. Pod dubokim dojmovima kao i svi hodočasnici,stigli smo oko 23.30h u Cerovnik. Te noći nije htio san na oči jer su slike Vukovara i sjećanje na njegovu tragediju lebdile pred očima. Preteško je to i za opisati,a da ne govorim kako je onda onim jadnim,ispaćenim i neshvaćenim Hrvatima u Vukovaru koji danas tamo žive sa sjećanjima na svoje najmilije koje im je rat odnio. Moraju živjeti sa tim ranama. A reći ću da je Vukovar i moja rana, i rana cijelog hrvatskog naroda i isto me se tiče jer volim svoju Domovinu i svoj narod. Baš kako i moja seka govori kako nikad ne smijemo zaboraviti što su nas učili otac i majka,a ponajviše pokojni djed Stjepan,uvijek moramo znati tko smo i što smo. S ponosom govorim da sam Hrvat i ne sramim se toga. I nikad neću zaboraviti tko sam i što sam. Isto tako neka nikad narod ne zaboravi VUKOVAR!
21 studenoga 2010
Možda Bog i oprosti im grije,a Škabrnja oprostit im neće...
U središtu Ravnih kotara,svega 15-ak kilometara od Zadra,nevina kao suza stoji Škabrnja-simbol patnje i stradanja hrvatskog naroda. Ostat će vječno zapamćena u sjećanju i povijesti našega naroda kao i herojski grad Vukovar. Govorim sada o tužnoj prošlosti Škabrnje. 18.studenog 1991.godine isto kada je pao herojski grad Vukovar,u Škabrnji se dogodio stravičan masakr nad mještanima Škabrnje. Hrvatska se tih ratnih godina opet, po tko zna koji put u povijesti, borila da očuva Domovinu od zlotvora koji su je htjeli za sebe. Ovoga puta,1991.god.,borila se protiv JNA i podivljalih četničkih hordi i njihove bolesne ideologije da nam otmu Domovinu,a Hrvate izbrišu sa lica zemlje. Tog nesretnog 18.studenog 1991. uz pomoć JNA,podivljale četničke horde krenule su u istrebljenje Škabrnje i Škabrnjana. Nedužne ljude doslovce su izvodili iz njihovih domova,ubijali i masakrirali,a od domova im napravili prah i pepeo. Sravnili sve sa zemljom kako bi mogli reći: "Nisu tu ni bili". U tom stravičnom pokolju ubili su i masakrirali 31 nedužnog civila,13 pripadnika HV-a,a ukupno u Domovinskom ratu Škabrnja je imala 55 civilnih,te 25 vojnih žrtava,a 6 Škabrnjana je poginulo u minskim poljima od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava nakon rata. Za vrijeme višegodišnje okupacije u Škabrnji je poginulo još 10 hrvatskih branitelja iz susjednih sela,te dvoje civila iz drugih mjesta. Unatoč svoj toj mučnoj prošlosti,obnovljena i uzdignuta iz pepela,Škabrnja danas i dalje živi. No,ratni ožiljci će uvijek biti prisutni i nikada neće zacijeliti,iako se to na prvi dojam na Škabrnji i njenim Škabrnjancima ne primjećuje. Ove godine,18.studenog,Škabrnja je obilježila 19.godinu stradanja Škabrnje i Škabrnjana. Tim povodom u Škabrnju su pristizali hodočasnici sa svih strana naše Domovine,a svoj dolazak su najavili i predsjednik RH Ivo Josipović,predsjednica vlade RH Jadranka Kosor,te ostali najviši dužnosnici RH. Svoj dolazak u Škabrnju najavili su i hrvatski branitelji,te braniteljske udruge. Tek da napomenem,vezano za premijerkin i predsjednikov dolazak u Škabrnju-ovo je bio njihov prvi dolazak u Škabrnju otkako je nakon višegodišnje okupacije oslobođena. A ako se pita mene,braniteljsku populaciju i hrv. narod,nisu ni trebali dolaziti. Jer za njih taj dolazak u Škabrnju i poklon nevinim žrtvama je bio tek najobičniji protokol,kao i svi ostali koje su do sada u svojoj političkoj karijeri morali obaviti. Malo se pojaviti,cerekati se u kamere,naslikavati,ljudima "prodavati maglu",usput,ako je moguće, pokupiti koji pozitivni bod (jer u očima hrvatskog naroda su i prenisko pali),položiti vijence,upaliti svijeće i sjesti u fina kola pa put Metropole,kako bi mogli reći da su i to "odradili". Svoj dolazak u Škabrnju najavila je i Udruga HVIDR-a Črnomerec iz Zagreba. Koristim ovu priliku da se posebno zahvalim HVIDR-i Črnomerec čiji je predsjednik Renato Šelj i stručnoj suradnici Hvidre,Draženi Čović koji su me pozvali da sa njima i predstavnicima ostalih braniteljskih udruga,te Udrugom Hrvatska bašćina hodočastim u Škabrnju. Organizatori putovanja bili su: Udruga HVIDR-a Črnomerec;predsjednik Renato Šelj i Udruga Hrvatska bašćina;predsjednica Jasenka Polić-Biliško. Ostali sudionici bili su: Udruga Bosansko-hercegovačkih Hrvata;predsjednik Mile Stanić, Udruga Hrvatski obrambeni red;predsjednik Branimir Petener, Udruga Savez bugarskih carskih časnika;predstavnica i novinarka Diana Glasnova,Udruga Hrvatsko žrtvoslovno društvo;predstavnik Željko Tomašević,Udruga Zagrebačkih branitelja Vukovara;predstavnik Branko Vukovarac,Udruga Hrvatsko narodno vijeće BiH;predstavnik Mate Gogić, Udruga Branitelja 204. brigada Vukovar;predstavnik Josip Horvat, Udruga hrvatskih branitelja 1990.-1996. RH(UHB);predstavnica Dražena Čović. Polazak je zakazan u 6h ujutro ispred ZU HVIDR-a Grada Zagreba. Uz molitvu koju je predvodila gospođa Jasenka Polić-Biliško,krenuli smo put Škabrnje, autobusem i vozačem koji nam je ustupio MUP RH. Hvala im na tome. Usput smo se zaustavljali u Posedarju i Islamu Latinskom kako bi upalili svijeće poginulim pripadnicima 1.i 3. gardijske brigade, te ostalim pripadnicima HV-a. Napokon Škabrnja. Stigli smo oko 11h, neposredno prije početka misnog slavlja održanog za sve poginule u Škabrnji. Kako je crkva Uznesenja BDM bila prepuna vjernika,ostali smo stajati sa ostalim hodočasnicima pred crkvom prateći sv. misu. Po završetku mise,u kripti crkve prikazan je film pod nazivom "Sjećanje na stradanje Škabrnje". Nakon toga,u 14h slijedilo je polaganje vijenaca na spomen-obilježje masovne grobnice. U 14.30h slijedila je središnja komemorativna svečanost na Trgu dr. Franje Tuđmana,potom je uslijedilo formiranje povorke koja se uputila prema spomen obilježju za poginule u Domovinskom ratu (groblje Sv.Luka Škabrnja). Potom je upriličeno polaganje vijenaca izaslanstava i molitva odrješenja. Vijence i svijeće su,prema protokolu,najprije polagali predsjednik RH Ivo Josipović,predsjednica vlade RH Jadranka Kosor,te ostali državni dužnosnici i izaslanici,predstavnici općina i županija,braniteljske i ostale udruge. Zajedno sa g. Željkom Tomaševićem,predstavnikom Hrvatskog žrtvoslovnog društva,te g.Zvonkom Lovrenčićem,veteranom 1.gardijske brigade,položila sam svijeće i vijenac u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva kod Središnjeg križa na groblju. Također se sa velikom zahvalnošću moram osvrnuti na mog dragog prijatelja Oskara Šarunića koji je sa toliko srca i požrtvovnosti cijeli dan bilježio sva događanja u Škabrnji slikovnim i videozapisom,a koji mi je ujedno velikodušno ustupio i svoje fotografije kako bih ih mogla zajedno sa svojima objaviti na blogu. Hvala ti,dragi Oskare, na toj lijepoj gesti. Na povratku sa groblja,pred crkvom Uznesenja BDM,ispred kipa dr.Franje Tuđmana zajedno smo još jednom izmolili molitvu za Škabrnju i njene žrtve,a nakon toga i otpjevali pjesme: "Bože,čuvaj Hrvatsku" i "Od stoljeća sedmog" pod vodstvom naše drage gospođe Jasenke Polić-Biliško. Oprostivši se od Škabrnje i Škabrnjana,krenuli smo put Zagreba. U Lici smo stali kako bi se odmorili i osvježili,ali i upalili svijeće kod spomenika hrvatskim braniteljima i kod spomenika Mile Budaka. A opskrbili smo se i vodom koju smo sa Vrela mudrosti ponijeli svojim kućama. Putem do Zagreba u sebi sam razmatrala o događajima u Škabrnji i Škabrnjanima i njihovoj tužnoj prošlosti. Pomislih tada u sebi: "Život ide dalje,sve dalje odavde,ali rane koje nose oni ljudi u Škabrnji,nikada neće zacijeliti." Svim Hrvatima koji imaju u sebi osjećaj domoljublja rekla bih da su te rane tu da nas podsjete kako se nikada ne bi zaboravilo, i da su tu kako bi svoju ljubav prema Domovini i svome narodu još više produbili i učvrstli,te ostali i u ovo teško vrijeme još više povezani i složni kao i onih tužnih ratnih godina. Dragi moji,učite svoju djecu o povijesti našega naroda jer tako je mene učio i moj pokojni djed i u meni je to danas duboko usađeno. Mogu mu samo biti zahvalna na tome i ponosna što me učio tim vrijednostima. A tako bi svi trebali kako nam djeca ne bi živjela u neznanju i zabludi jer nažalost,danas vražje sile,antikristi i masoni opako se trude da nas poraze i učine da se sramimo svoje vjere,nacionalne pripadnosti,a isto tako i Domovinskog rata koji nam je svetinja,a oni njega nazivaju zločinačkim ratom Hrvata protiv Srba,branitelje i generale nam izjednačuju sa krvnim zločincima koji su taj rat i započeli,a Hrvati su morali braniti našu nam svetinju: VJERU,OBITELJ I DOMOVINU. I kako i sama pjesma našeg pjevača Dražena Žanka kaže: "Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,tom ne može nitko prošlost da izbriše. Mi smo tu odavna,svi moraju znati: TO JE NAŠA ZEMLJA,TU ŽIVE HRVATI. OD STOLJEĆA SEDMOG,TU HRVATI DIŠU..."
17 studenoga 2010
Sjećanje na žrtve Vukovara i Škabrnje
Heroji ne plaču,i kad gube,pobjeđuju,heroji ne mole,zube stisnu i prebole….
Možda Bog i oprosti im grije,al Škabrnja oprostit im neće!
..opet će u vrtu procvitat bajami i livadam’ tvojim igrati se janjci,uvik će uz komin i bukaru pivati o tebi tvoji Škabrnjanci…
05 studenoga 2010
Pretplati se na:
Postovi (Atom)